Drugari, uopšte ne znam odakle bih počeo. Mnogo mi je bilo lepo na odmoru.
Na Jahorini je bilo 2 metra snega, vožnja po onom puderu od snega, vrhunska klopa u Zlatnim Žitima i Kolibi, epske partije rizika u toploj planinskoj kući koju delih sa 20 drugara. Ay.. ay..
U Kraljevu sam se odmarao u pravom smislu reči. Tamo se ljudi i inače odmaraju, celog života, sve je vrlo mirno i usporeno. Keva je meni u čast spremila antologijske zelene sarmice i izuzetnu proju od specijalnog kukuruznog brašna. Imao sam i jedno gostovanje na regionalnoj televiziji. Osećao sam se kao lokalni heroj koji je otišao u beli svet i vratio se za zlatnim zubima.
U Beogradu sam morao da napravim surov izbor izmedju kratkog i površnog susreta sa svim ljudima koji su mi nedostajali i finog, opuštenog druženja sa nekolicinom. Odlučio sam se za prvu varijantu i uspeo da se te večeri vidim sa skoro svim dragim ljudima. Otišao sam i na Fest nekoliko puta, oduševio se latino-američkim pejzažima uz Ernesta Gevaru, silno se smorio uz Vong Kar Wai-ja i lepo se ismejao uz Ferpect Crime.
Ovo mi je bio najbolji odmor ikada. I to u Srbiji. Ko bi to očekivao..
Sada sam opet u svojoj bagdadskoj zatvorskoj ćeliji. Za par nedelja napustam Bagdad i selim se na jug zemlje, u Basru. Živeo jug.
Post je objavljen 05.03.2005. u 10:54 sati.