Možda bi bilo najbolje ovaj zapis ostaviti i na nekom trudničkom forumu, naprosto zato jer mi se čini da bi mogao pomoći ženama koje nisu izbjegle spontanom pobačaju. Odmah želim naglasiti da svoje emocije i stavove ne smatram hrabrošću (kao što je bilo rečeno u nekim komentarima) već posljedicom iskustva od prvog pobačaja, pa tako i spremnosti na sve u drugom pokušaju. Također, ne mislim da sam iznimka jer iskreno vjerujem da mnoge žene koje kažu "ja to ne bih mogla izdržati" zapravo ni ne poznaju taj dio sebe (a kako bi i mogle ako to nisu proživjele), ne mogu niti procijeniti kolika je snaga života u svima nama.
Počet ću od tri (kako da ih nazovem...?) elementa (recimo) za koje trenutno mislim da su odredili moj sadašnji mir i optimizam.
Prvi je vjera. Ne religija, već vjera. Osobno ne mislim da postoje ateisti jer svi u nešto vjeruju, ako ništa drugo onda u sebe ili u prirodu ili što već... Vjera je osnovni dio nas i naprosto postoji kao i naše kosti, meso te je svejedno kamo i kako je usmjerena. Kao kršćanki smatram da mi je lakše jer doista vjerujem u Božje postojanje, u izjavu "Ja sam Put, Istina i Život", jer se sa srcem mogu prepustiti i reči "Neka bude volja Tvoja". Lakše je vjerovati da nam boli može olakšati Bog nego da ćemo boli olakšati sami sebi. U duhovnost ne želim dublje ulaziti, naprosto zato jer smatram da je to intimni dio svakoga od nas.
Drugo što me trenutno određuje jest svijest o tome da se gotovo sve u životu svodi na naš izbor. Netko bi sada rekao: pa nisi ti birala pobačaj. Ne, sudbinu ne možeš izabrati, ali ako preživiš, možeš izabrati svoj stav i put. Preda mnom su bila dva izbora - jedan je bio da sjednem i tugujem nad svojom tragedijom, a drugi je da nastavim živjeti dalje. Osobno mi se ne provodi život u paklu žalosti, ne vuku mi se repovi prošlosti. Čovjek živi u sadašnjosti - ne u prošlosti i ne u budućnosti! Što imam od toga da vrtim film onoga što je bilo, bacam sebe u depresiju, a da ne govorim o mom dragom kojem također nije bilo lako? Pa imamo perspektivu, imamo ljubav, imamo toliko divnih stvari zbog kojih se isplati živjeti. Prošlost se ne može popraviti. A hoće li nas ona ograničavati u životu, ovisi o tome kako ćemo se prema njoj postaviti. Osobno sam zahvalna na apsolutno svemu što mi se ikada dogodilo jer to je moj život, moja škola, na svakom lošem događaju sam naučila daleko više o sebi nego na onim dobrima. :) Primjera radi, već sam spominjala kako se naša veza u emotivnom smislu pretvorila u brak nakon prvog pobačaja? E pa sada se dogodilo isto. Svijest o sreći što imamo jedno drugo postaje toliko snažna da nakon tolikih godina tek u ovakvom trenutku shvatiš u što si "ulagao" svoje emocije... Kako da to opišem? Recimo da svakodnevno zajednički život pređe u nekakvu rutinu - normalan je poljubac na odlasku, ujutro, navečer, normalna je zajednička večera, normalno je satima razgovarati i uživati u prisutnosti i sve je vrlo lijepo, ali nekako usporeno i ponekad - previše "normalno". I tako se ponekad javljaju pitanja: jel' to sigurno "to"? Jel' ta ljubav dovoljna za suživot? Jel' normalno da nema više leptirića (rekla bi mala mujer :))? Zapravo svakodnevno viđamo samo cigle ljubavi. A kada nastupi nesreća, tada u moru suza odjednom ugledamo prekrasan dvorac, raskošan i bogat kojeg smo tim našim ciglama iz godine u godinu gradili... I to je nešto predivno, u tom ogromnom dvorcu se još toliko toga može učiniti, nadograditi, popraviti... :)
I napokon, dolazim i do trećeg što zaista smatram velikom istinom života. Mnogi to ne prihvaćaju, pa čak niti ne razmišljaju o tome jer to vjerojatno smatraju previše "isfuranim", previše jednostavnim ili naprosto previše glupim da bi bilo istinito. Osobno me, dobrim dijelom, upravo prihvaćanje i shvaćanje te izjave oblikovalo u ono što danas jesam: kada bismo stalno u životu bili sretni, tada sreću ne bismo uopće cijenili niti bi nam ona išta na ovom svijetu značila. Čak i u ekonomiji postoji "pad vrijednosti valute do kojeg dolazi uslijed prevelike količine novca u opticaju..." :) Sve gubi na vrijednosti kada toga ima previše, to je pravilo. Možda ne baš tako bukvalno, ali kada se npr. svakodnevno po barem deset puta govori "volim te", na kraju to postane jednako vrijedno kao npr. "operi suđe". A takvih primjera ima puno... :) Isto je i sa srećom. Onaj kome su stan kupili roditelji, nikada mu se neće veseliti kao onaj koji je godinama bio podstanar, podnosio svakojake vlasnike ili dolazio u grozne situacije. A takvih primjera ima puno. Sreću doista mogu cijeniti samo oni koji su iskusili nesreću.
Doista, ne govorim o hrabrosti iako trenutno jesam hrabra, ali to (vjerujte mi) nema veze s pobačajem. No, eto što je moja hrabrost. Osobno se panično bojim novih lijekova i njihovih nuspojava. To je već slučaj za psihijatriju, nema veze sa zdravim razumom. :) Djelomično razlog leži u tome što sam iz liječničke obitelji pa raspolažem sa hrpom poluinformacija. I tako sam uslijed ovih temperatura i lakših komplikacija stavljena na vrlo jak antibiotik Cipromed (za svaki slučaj). A on može utjecati na živce... Da ne duljim, moja hrabrost je dva puta na dan popiti tabletu Cipromeda. Ponekad me čak i oblije hladan znoj, tjera me na povraćanje i izaziva paniku. E pa tu možemo razgovarati o hrabrosti :)))
Da sad više ne duljim i ne radim digresije poput ove o hrabrosti, završila bih s porukom za sve žene, a osobito one koje misle da nisu jake ili "hrabre": žene su emotivno daleko snažnije nego što se to misli. Sjetite se samo (kao što sam se i ja sjetila) svojih baka i prabaka koje su pobacivale, rađale mrtvorođenčad, čija su djeca umirala i sve to u daleko većem postotku nego danas. Sve one su nalazile snage za dalje, ponovno rađale, dizale na noge svoje živorođene. Neka mi muškarci oproste, ali ako bolje pogledate svoje partnere, oni će često fizičku bol s lakoćom podnijeti, ali emotivnu... Muškarcima srce duže krvari nego ženama, neovisno o tome koliko uspješno i surovo te rane skrivali. Namjerno neću dublje ulaziti u ovu temu jer ne želim da me se pogrešno tumači, no možda ću jednom, kada budem imala inspiracije i volje, napisati o tome jedan duži tekst. Za sada samo želim poručiti da nikada ne potcijenjujte snagu svog srca - ljudi često svijet i svemir poznaju bolje nego sebe... :)
Čitamo se... :)
P. S. Izvučeno iz kontektsta, ali prikladno... :)