ante čitum:ovu sam priču napisala u nekoj dubokoj melankoliju koja me tada puknula.
SRCE NA DNU SAVE
Sjedila sam na obali Temze u ovo tmurno lipanjsko predvečerje. Gledala sam kako prolaze brodići po rijeci i udaljavajći se postajali su sve manji i manji. Promatrala sam ih dok god sam mogla vidjeti i najmanju točkicu u daljini, i tako sam ispratila stotine brodića. Svugdje oko mene francuski turisti, koji govore samo merci ovo merci ono,nekad mi se čini da ti fancuzi samo znaju reći merci i da čak ni oni neznaju taj komplicirani jezik koji mi je zadavao toliko glavobolje u školi. Još samo jedna godina me dijelila do fakulteta...
Danas je kiša padala gotovo cijeli dan, baš čudno što sam tek danas primjetila kako ovdje stalno pada kiša. U Londonu živim već petnaest godina, otkako sam sa tatom došla kao trgodišnjakinja. Moji su se roditelji rastali kad je meni bilo tri, ja sam pripala tati.Najboljem tati na svijetu. Ponekad sam mislila da ni jedan tata ne može tako voljeti svoju kćer, i da ni jedna kćer nebi mogla voljeti svoga tatu kako sam ja voljela njega....a mama..ona je za mene samo Vanja Horvat, a i to samo znam jer sam među tatinim starim papirima našla neki mamin dokument di piše njeno ime i datum rođenja 28.02 tamo neke godine. Majka me nikada nije zvala, niti tražila, niti sam išta o njoj znala u ovih petnaest godina. Uvijek sam je čekala širom otvorenih ruku,ali nje nije bilo...
Tata se prije pet godina oženio sa Molly Branchet, koja je bila bankarica baš kao i on.Ona sada ima trideset godina što je ravno dvadeset manje od mog tate.
Molly je ok, ali ona mi nije mama, više mi je kao starija sestra koja je uvijek spremna ići samnom «peglati kartice» po londonskim dućanima.
Nas djecu koja su odrasla bez majke odlikuje određena krutina, hladnoća koja nas distancira od drugih ljudi. Majka je ta koja uči o nježnosti, prvoj menstruaciji i razumjevanju. Samo osoba koja je odrasla bez majke može shvatiti kakva je to praznina u duši.Svaki moj pokušaj da od tate izvučem nešto o njoj on bi prekidao riječima :» Lola, tvoja je majka zla žena», nikada nije želio pričati o njoj.
Prošlo ljeto tata, Molly i ja išli smo na odmor u Hrvatsku. Na otok hvar. Za mene je Hrvatska bila otkriće, ljudi su bili drugačiji nego oni u Londonu, otvoreniji, brbljaviji,,,jako su mi se svidjeli. Ovdje sam se napokon osjećala kao da negdje potpuno pripadam. Moj dečko Tommy nikada nije shvačao kako ja mogu toliko pričati, očito je to genetski kod.S nama su bili Ana i Mirko, tatini roditelji, moji baka i djed. Ana je bila tipična ostarjela zagrebačka dama. Stalno je jamrala i vucarala svoju pudlicu okolo, dok je Mirko bio u kolicima,potpuno oduzet, nije mogao čak ni pričati. To sam ljeto pitala baku o mami.»Teškim» mi je srcem morala reči da je Vanja Novak moja majka bila kurva i da ju je tata našao u krevetu sa drugim i da su se zbog toga rastali. Jadan moj tatica, nije ni čudo što nikada nije želio pričati o toj odurnoj ženi. Mrzila sam tu Vanju Novak od tog trenutka kako što samo može mrziti biće koje je bilo ostavljeno od osobe koja bi je zadnja trebala napustiti. U sječanju mi je ostao djedov zapanjen pogled kada mi je baka pričala o mami. Bilo je nešto čudno u tom pogledu, tada nisam znala šta. Sjedim tako i bacam kamenčiće u Temzu, i razmišljam...sutra odlazim u Zagreb i napuštam mog Tommya, sve prijatelje, Molly...jutros je umro moj tata...sva zbrka mi je u glavi..na njega je naletio kamion sa smećem. Sutra je sprovod u Zagrebu.
Ustala sam sa hladne trave, okrenula se prema Temzi dok je blagi povjetarac prolazio mojom kosom i podsjećao me da sam živa. Pokušavala sam obrisati suze koje mi neprestano sustižu jedna drugu i moče moju bijelu majicu.
Ušla sam u kuću, bila je prepuna tatinih dobrih i onih manje dobrih prijatelja, svi su mi nešto govorili ...više se ničega ne sječam,magla,,,čujem u daljini kako me Molly doziva,,morala sam ustati i i krenuti na avion za Zagreb.
Let sam prespavala, sjećam se samo sprovoda na Mirogoju, bilo je puno ljudi, rodbina koju nisam nikada vidjela,Ana i Mirko,čak je i Tommy došao....a ja..ja sam samo gledala u lijes i tek sam sada shvatila...ostala sam sama,stvarno nemam što reći.On je bio moja najveća, bezuvjetna podrška u životu. Povjeravala sam mu sve što me tištilo, imao je razumjevanja za sve moje životne situacije.Tate više nema,a meni je teško opisati kako se osjećam. Sve u meni je praznina i tuga koje ni jedan sedativ ne bi mogao ublažiti.
Molly je nastavila sa svojim životom,Tommy je otišao isto u svoj život natrag.Prošlo je već dva mjeseca od toga dana.Počela sam novi život na Britancu sa Anom i Mirkom. Falio mi je Tommy,Molly moj stari život.Svaki tjedan sam išla kod tate,pričala sam mu kao da je živ.
Sutra počinje škola, idem u školu za primjenjeni dizajn.Oduvjek sam sva u tome i u londonu sam išla u sličnu školu.Škola me u potpunosti zaokupljala, našla sam nove prijatelje i sa svojom boli u srcu sam hrabro koračala naprjed..Čak sam se uspjela naviknuti na hrvatsko ispijanje kave satima i satima,nije to tako ni teško,he he
Mirko i Ana se nisu petljali previše u moj život, ja u njihov još manje.
Bio je utorak,škola ujutro.Jedva sam čekala kavu poslije škole sa ekipom,da me malo digne. Listala sam po večernjaku,svi smo nekako bili truli,nerazgovorljivi. Listajući po novinama zapela mi je jedna osmrtnica...Vanja Novak, neka je i ta žena umrla pomislila sam i zatvorila ovine,nisam hjela vidjeti ko za njom žali,kad je sprovo...ma ne želim znati.Ipak nešto me kopkalo, ipak me ona rodila,sad sam i službeni siroče. Na putu doma kupila sam novine,bila je slika, moram vidit kako je izgledala.
Sjela sam u sobi,uzela novine, duboko uzdahnula i otvorila. Pisalo je vanja Novak 28.02.1955-15.09.1989.. Mamina osmrtnica bila je u rubrici sjećanja...SJEĆANJA, ništa mi nije bilo jasno,mama je umrla nakon što smo tata i ja došli u London,ništa mi više nije bilo jasno.To nije bila obavjest o smrti,nego sjećanje njenih roditelja.Pisalo je «nikad te nećemo zaboraviti» vole te mama,tata i seka.Oblio me hladan znoj, sto pitanja u glavi šta da radim,moja mama je umrla kad smo mi došli u London, kako...da pitam Anu...ne ona je glupa lažljiva kuja.Idem uzet imenik ...Novak,Novak...ovdje ih je barem sto...Zvala sam i sve.Tražila sam roditelje Vanje Novak.Već sam skoro odustala...Dobar dan, ispričavam se na smetnji da li ste Vi možda poznavali Vanju Novak. Jesam,bila mi je kći,odgovorio je Tomislav Novak. Odgovorila sam,"gospodine ja sam Lola Kunc, kći Vanje Novak i Zrinka Kunca".
"Mlada gospođice , nemate pametnijeg posla nego gnjaviti ljude okolo". Rekla sam mu- «Gospodine zašto bi vam lagala, ja o svojoj majci ništa ne znam,osim kako se zvala i kada je rođena i da su se ona i moj pokojni otac rastali".
Lola,ako si to zaista ti...želim ti reći da sam ovaj trenutak čekao petnaest godina.
«Djede,moja mama...»
«Lola,kako da ti to kažem,ubio ju je tvoj......otac...»
nastavlja se...
Post je objavljen 04.03.2005. u 20:23 sati.