Ide mi na živce, pravo da vam kažem, sve to sa tim sviđanjima. Želim biti normalna ja koja je presretna kad se nađe s frendicama u Palachu ili Točki, kad se ludira i kad su svi šašavi i happy a ne da mi onda kvari raspoloženje dal ću nekog vidjeti(jučer je bilo tako staaaajl, bolje bi bilo samo da ga nije bilo – blesavo, ne?) ili neću. Šugavo mi je to. Sretnija sam kad sam u svom normalnom stanju zaljubljenosti u filmove, knjige, predstave, frendove, gradove. Onda sam dobro raspoložena, razmišljam o onome o čemu želim a ne o nečem nametnutom. Osjećam to sviđanje kao neku stranu stvar u svom tijelu koja me opterećuje.
Zašto su ljudi uopće u vezama, samo imaju neke probleme (vidi trenutno anna q).
Nije mi to jasno, nije mi to jasno.
Problem je sad opet taj, što sam se nakon razdoblja kad sam bila normalna ja, vratila u razdoblje kad to nisam. A to je tako zato što sam u Rijeci i znam da ga mogu vidjeti a onda želim da se vidimo (nazovimo to tako, jer jučer sam ga vidjela ali nismo se vidjeli).
A u biti ne želim željeti da se vidimo jer me to opterećuje.
Kad sam se našla s curama u Palachu, kad sam tek došla, na podnevnoj kavi još je sve bilo normalno i još sam Bijeloj objašnjavala kako ja sve to skupa mogu držati pod kontrolom dok ne pređe neku granicu, a nije prešlo. Sad je, jebemu. Dobro, znam, vratit će se opet nazad za koji dan al ovi među dani me ljute.
Ljute i zato što ako ga vidim (kao jučer) u danom trenutku neću napraviti ništa, nego ću ovako (kao danas) pisati postove ili poruke Vanessi ili pričati sa Snježom.
Onda se samo grizem, danas za jučer i danas već za noćas i sutra a istovremeno se i pitam što ako se uopće ne vidimo. A onda opet hoću da se vidimo itd itd.
I to je sve jako, jako tlaka. Nije li?
A samo želim ić van malo skakat i malo pit i biti malo normalna. Sve je bilo tako jednostavno prije mjesec i pol…
A ipak ne žalim. Bezveze. Zato se sve to i dešava (dal čovek išta rešava?).
…………………………………………………………………………………………..
Evo, sad je već predvečer i svi mi pomalo otkazuju, bed, za sad je još samo Lara spremna za ić. Nadam se da će ić i kad sazna da nitko drugi neće. Dobro, to me sad definitivno spriječilo u razmišljanju o O, sad sam u bedu iz onih prvotnih razloga.
Ma, mislim ne u bedu, samo mi je bed zbog mojih prijatelja.
Snježa se napuhala, Bijela se razbolila, Ana se dogovorila s nekim drugim ljudima, Vanessa nas je odjebala (opet), Zagrepčani su u Zagrebu…. Pitam se što ja uopće radim ovdje, mogla sam lijepo bit na faxu, učit, obrazovat se, družit se s kolegama i biti u gradu u kojem se nešto događa. Bar bi mogla ić u kino…
Post je objavljen 04.03.2005. u 19:17 sati.