Krenuvši jutros na posao, imala sam osjećaj kao da sam u onom filmu gdje tip poželi mir u svijetu i onda se probudi u svijetu bez živih ljudi, čak i životinja.... zauzvrat, vladao je savršeni mir...
Ovo bijelo dosadno sranje kojemu sam se nekada kao dijete jako radovala, prevršio je brate svaku mjeru i opet pada!!!!!!!!!!!! Opet i opet, baš je već dosadan i nije morao.
Imala sam osjećaj da u mom kraju, gdje nezaposlenost zvanično broji 30% a nezvanično su te brojke barem dvostruke i u gradu gdje mahom žive penzioneri, što oni radni, što oni koji su posljedica politike one bivše vlasti iz devedesetih, svi ti dragi ljudi koji imaju nekakve prihode iskoristiše hladan i sniježan dan da ne izadju van iz toplih kuća i stanova..
Vozeći se tih petnaestak kilometara od kuće do posla, srela sam tek dva-tri auta a i oni su se kretali u pravcu Osijeka, gdje je situacija barem nešto bolja nego ovdje kod mene.... Čak ni pijaca u centru grada, tradicionalno mjesto sa najvećim brojem ljudi na ulici prijepodne, nije bila užurbana kao obično. Ni oni jadni prodavači tamo, što se inače već od sedam sati skupljaju u nadi da će utržiti barem neku kunu, nisu se jutros pojavili...
Sanjam li? Gdje su ljudi?
Nabujala Vuka hrli u susret Dunavu; dan je oblačan i siv i nikakav bijeli snijeg ne pomaže podignuti raspoloženje kao što ni zubato sunce ne diže maglu koja zaklanja inače široke poglede moje rodne Slavonije. Dan, kao i svaki drugi ove zime, sa jednim malim izuzetkom PETAK JE!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Hura, hura, hura, hura!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Petak, vikend, odmor, gušt,.......................................... dva dana u pidžami!!!!
Post je objavljen 04.03.2005. u 15:44 sati.