Ljudski je život tako čudan i neshvatljiv.
Ima dana suncem obasjanih. Zadovoljan si, vidiš samo lijepe strane života, raduješ se, zahvalan si, tvoj posao dobro napreduje, svi se prijateljski odnose prema tebi...
Ali odjednom sve se stubokom mijenja. Čini se kao da je prevelika količina sunca privukla oblake. Obuzme te neka neobjašnjiva tuga. Sve ti odjednom teško pada, sve u tvojim očima postaje crno. Primjećuješ kako drugima nisi više drag. Žališ se na sitnice, prigovaraš svemu i svačemu...
Čemu sve to ?
Čovjek je dio prirode: ide ruku pod ruku s proljećem i kasnom jeseni, s toplinom ljeta i hladnoćom zime, s osekom i plimom kao stalnim ritmom mora. U našem životu neprestano se izmjenjuju život i smrt.
Imaš li to na umu, moći ćeš odvažno i s pouzdanjem kročiti dalje, jer si svjestan da poslije svake noći dolazi novo jutro. Redovito umiranje je potrebno da bi se moglo živjeti iznova, dublje i s većom radošću...
Post je objavljen 04.03.2005. u 09:35 sati.