Nije se baš ništa dogodilo danas. Buldog mi je pokazao centralno mjesto, maleni podest nalik propovjedaonici, ne znam kako bi se to moglo zvati. Iako sam gledao sve prisutne s visoka, osjećaj je ponižavajući. Nedostajale su mi zgrade srednjevjekovnog londona, drveni kotači podamnom, drveni kavez oko mene, a vojska zlobnika se baca trulim jajima.
Slušao sam priču o nekom nepoznatom čovjeku kkoji je osobito drskim ponašanjem počinio odurnu neku štetu, čudak je zaista pretjerao s tim što li je to bilo što li je radio, sunce li mu njegovo. Ispričaju mi priču, pitaju me (rekoh već?) osjećam li se krivim za nedjela tog Dejana Hebranga, tog što ima isto ime kao i ja, radio je gdje i ja, na poslu na kojem i ja i počinio je isto što i ja, ali on je optužen a ja nisam kriv. Kako bi se osjećao? Nikako.
Zapisnik to ne može prenijeti.
Kao i u srazu s lisičjom gubicom, i ovaj puta sam od utisaka zaboravio na događanja. Pitanje su me prenula, izjave nisam registrirao, tonuće u utiske je bilo potpuno. Tlo je uistinu nestajalo pod nogama. Živi pijesak, pa tko li je stavio živi pijesak u temelje zgrade koja drži pravdu? Ustajali su se ovaj s moje lijeve i talijankom, pa Čiča, pa opet onaj prvi. nešto su raspravljali. Lijepi dečko je spominjao, kao i Čiča, pritvaranje. Radilo se o mojem smještaju. Brinu se za mene. Ne pamtim što su govorili, znam da mi je bilo jasno da neće izaći na dobro. S prekidima za zapisnik, uz razmišljanje što li je ta mala slatkica koja prebire po tipkovnici svega morala u ovim sobama vidjeti i čuti, protekla je prva senasa odvagivanja moje krivice.
Englezi su poštenije shvatili ovakve postupke, oni su to nazvali isprobavanjem, testiranjem, pokušavanjem, ispitivanjem. Nisu se u imenovanju ovakvih razvijanja događaja povodili za sudbonosnim riječima, korijenom korijena "sud". U njih postoji u srcu izgovaratelja riječi asocijacija na nešto što se može utvrditi racionalnim, dok naša riječ sugerira sudbinu, pa kako onda barem malenim dijelom podsvijesti ne doživimo ono što nam se događa kao zadanost. I predajemo se u nemoći? Ne znam još. Sve se činilo sivo.crnim, ali nije izgubljeno. Samo,l sve to skupa pre dugo traje. Dosta mi je autosugestija optimizma, ne mogu više.
Pseto će se očitovati. Suca sada već otvoreno nazivam psetom. Nestala je potreba da prvi ispitam tko je i što je, a da ga tek onda etiketiram. Za razliku od lisičje, za kojega znam da je obično zlo, čemu ovakvo etiketiranje buldoga? Neka, bit ću malo običan čovjek i mrzit ću lako. Neka idu svi kuda već trebaju ići.
Pseto će se očitovati po pitanjima puštanja mene iz pritvora i zakazuje nastavak parade za ravno dva tjedna. Kaže da je u obzir uzeta činjenica da je okrivljeni lišen slobode, ap će se sud neuobičajeno požuriti. Što bi bilo da nisam pritvoren? Ročišta bi se ravnala prema Haleyevoj kometi, možda?
I, što li je sa svjedocima koje će tek onda pozvati? Nije on imao nikada nikakve ideje za brz potupak, inače bi svjedoke pozvao već na prvo ročište, saslušao ih ako se odazovu i pustio me konačno van. Ne, svjedoci će biti pozvani za sljedeće viječanje ovog sastava, a dnevnik i ja ćemo se družiti.
Post je objavljen 03.03.2005. u 22:25 sati.