Došao je i taj dan. Nedjelja, 4. travnja 2004.g. Bio je to dan koji će pamtiti svi ljubitelji sportskog programa HRT – a, a ponajviše praznovjerni igrači sportske kladionice. Tog dana se ugasio treći program Hrvatske Radio Televizije, a s njim i teletekst.
Jamačno se pitate zašto se to odnosi na praznovjerne igrače sportske kladionice. To vam je, zapravo, vrlo jednostavno. Većina igrača igra isključivo vikendom jer preko tjedna nemaju ni volje, ni živaca, ni vremena baviti se time. To im služi kao razbibriga pomoću koje mogu doći i do poveće svote novaca, a opće poznata stvar je da svi ljudi na ovome svijetu pokušavaju doći do novaca na najlakši mogući način. Pa zar ne zvuči jednostavno ući u kladionicu, odabrati nekoliko utakmica (bilo nogomet, košarka, tenis, hokej ili bilo koji sport), uplatiti pet ili deset kuna sa mogućnošću dobitka od nekoliko stotina kuna, pa i više?
I sad zamislite osobu koja je u nedjelju učinila to i odlučila provesti nedjeljno popodne družeći se s obitelji i prateći treći program HRT – a, na kojem se cijelo popodne vrte sportski događaji. Pošto svaka sportska kladionica u našoj državi ima svoje stranice na teletekstu, logično je da će ta osoba upravo na trećem programu pratiti rezultate utakmica koje ga zanimaju. Ako slučajno baš tada uspije ostvariti dobitak, pomislit će da mu treći program donosi sreću i počet će ga konstantno pratiti pri gledanju svojih rezultata jer svi znamo da su kockari praznovjerni ljudi, a kockarom možemo nazvati svakoga tko se kladi, bilo to za ulog od pet ili pet tisuća kuna.
Upravo ta stvar se dogodila i meni, jednom prosječnom srednjoškolcu kojem već dobitak od sto kuna puno znači u životu. I tako sam ja odlučio svaku nedjelju izdvojiti deset kuna za “igranje”. Bile su to predivne nedjelje: prijepodne na kavu s bratom u kafić pored kladionice, kupovanje ponude za taj dan (cijena – jedna kuna) i slaganje potencijalno dobitnog listića; uplaćivanje istog, odlazak doma na ručak – i teletekst na trećem programu. Bilo je sretnih nedjelja, bilo ih je i tužnih, ali te nedjelje su bile neizostavni dio moga života i bez njih nisam mogao zamisliti kraj tjedna i pripreme za slijedeći radni tjedan. One su polako postajale dio mene, a ja sam ih prihvaćao u potpunosti jer su mi pružale nešto novo, nešto što nisam mogao iskusiti ni na koji drugi način. Omogućavale su mi da jedan dan u tjednu ne budem tipični srednjoškolac kojem su na pameti jedino škola i izlasci. Omogućavale su mi da “živim opasno”, ma koliko se to čudnim činilo jer to nije bio opasan život uopće.
Prolazile su nedjelje, jedna za drugom, a ja sam uživao. Dolazile su vijesti o prodaji koncesije za treći program, ali to me tada uopće nije uznemiravalo. No jednog dana sam primjetio da na trećem programu prikazuju stare sportske događaje poput pobjede Gorana Ivaniševića u finalu Wimbledona protiv Patricka Raftera ili pobjedu naše nogometne reprezentacije u četvrtfinalu svjetskog prvenstva protiv Njemačke. To me iznenadilo, pa sam odlučio saznati zašto to prikazuju i zašto je u gornjem desnom kutu stajao sat koji je odbrojavao vrijeme (u tom trenutku je imao još osamdesetak sati za odbrojati). Kad sam saznao o čemu je riječ, moj svijet se poljuljao. Odmah sam počeo razmišljati što ću sada, kako ću uopće dalje igrati, gdje ću pratiti rezultate.
Prolazili su ti sati i tako je došao 4. travnja koji ću vjerojatno pamtiti do kraja života: zadnji dan kad će se uključiti teletekst na trećem. S jednakom vedrinom kao i prijašnjih nedjelja sam prošao poznatu rutu, no, kako su prolazili sati, ja sam postajao sve nervozniji i nervozniji. Konačno, pet minuta prije ponoći, napravio sam si sok, prebacio na treći program, upalio teletekst i čekao. Tih pet minuta izgledalo je kao vječnost: prisjećao sam se svih trenutaka koje sam proveo uz taj nesretni teletekst. I baš kad mi je kroz glavu prošla ta ista nedjelja i kako sam je proveo, čuo se samo lagani šum, a zatim mrtvačka tišina. Umro je treći program, a s njim i teletekst.
Danas, skoro godinu dana poslije toga događaja, odlučio sam svoje misli o tome staviti na papir, izbaciti to iz sebe jer stalno o tome razmišljam, a nemam se kome obratiti. Nedjelje meni još uvijek izgledaju isto, ali sad pratim teletekst na drugom programu. Iako je sve ostalo isto, stalno imam osjećaj da mi nešto fali, nešto što me sprečava da u potpunosti budem sretan kako sam bio uz teletekst na trećem.
Post je objavljen 03.03.2005. u 19:18 sati.