Svojedobno sam bio u posjedu usisivača za prašinu marke Sloboda Progress Čačak. Kasnije sam saznao da je ono Progress bila neka njemačka marka ali se proizvodila u Čačku. Jedna od NNNI zanimljivosti bivše nam države. Njemačka preciznost kad je riječ o usisivanju prašine i folklorna partizanska čojana narodna nošnja kad je riječ o obrani zemlje. Neki kontekst u kojem se apsurd mlako, prijetnjom verbalnog delikta, borio za povijesno pravo da predstavlja stvarnost. Raj za tipove tipa Branimira Štulića, koji je valjda preveo Ilijadu, Čistilište za tipove Milovana Đilasa, koji je preveo Miltonov Paradise Lost, Pakao za tipove Alije Sirotanovića, koji je duplo prebacio normu ali je pojela inflacija.
Elem, nije to tema, nego usisivač. Usisivač se pokvario. Nije skroz crko nego je i dalje radio ali je proizvodio užasnu, nepodnošljivu buku. Valjda je neki ležaj ili neznam što otišlo pa je mehanika sile, malo sa strane, umjesto tlaka proizvodila – zvuk. Stvarno grozan zvuk, kao da kolju električno prase od 1100 watta. I ja predložim mojim prijateljima da umjesto što vješamo kuke za kvake pa pozvonimo pa kad onaj otvori, ona kvaka padne i to je kao pizdarija, uzmemo taj usisivač, vežemo za drvo pokraj bandere od javne rasvjete i spojimo na struju od te iste bandere i onda kad padne noć, upali se i javna rasvjeta, a i moga usisivača počne klati ona struja. Još sam i dobro mjesto našao, na šetalištu pokraj mora, sa velikim razmacima između rasvjetnih bandera tako da bi išlo svjetlo pa mali tamni prijelaz pa svjetlo pa mali tamni prijelaz pa svijetlo i velika tama u kojoj kolju električno prase. S tim da nije bilo kuća u blizini pa da bi nekoga direktno tangiralo. Nego onako, ideš s dragom, zagrljen i misliš neko nešto pila i onda počneš ulaziti u mrak sve dok u jednom trenutku više ne želiš ići dalje. Jer, ipak, u mraku je sve moguće. Ali me prijatelji odjebu jer da to nije smiješno. Ali, ajde, poslušali su me za ono vezivanje kvake za kvaku, tako da niko ne može otvoriti vrata. A to je bilo dobro.
Elem... zašto baš sad, zašto baš ovdje.
Idem ja tim šetalištem pokraj mora i pogledam s nostalgijom propuštene šanse prema toj banderi kad tamo na njoj sjedi ni više ni manje nego Angelina Jollie. A kad se ona pojavi u mom životu uvijek ispadne neko sranje. Ili me optuže za mučenje papagaja ili krvav ispužem iz šahta, nakon praktičnog dijela phi-phenomena lekcije iz gestalt psihologije.
I gledam ja nju, gleda ona mene... a onda se nasmješi i vikne:
- Đesi Pokaaaa... – pa skoči i obrne se u zraku u maniri Lare Croft te aterira točno ispred mene, uz sve efekte mačije amortizacije.
- Uh, opet ti... što sad hoćeš? – upitam ja plaho.
- Dvije stvari, dobri moj Pooka... prva je da ti kažem... da si ti onaj put montirao onaj svoj usisivač, danas bi Ralph Nader bio predsjednik Amerike.
- Ma daj – kažem ja – kakve to veze ima jedno s drugim...
- Iskreno da ti kažem... ne znam... navodno onaj butterfly effect... ali to ti je sto posto, znam iz pouzdanih izvora.
- Znači ja sam kriv što danas svijetom drma onaj moron?
- Ufff... kako možeš biti kriv za nešto što nikako nije bilo moguće predvidjeti... glupane!
- Dobro, a kako ti znaš? – upitam ja hitro, nadajući se polemici.
- Ajde zamisli nešto kao retrogradnu argumentaciju ali da se umjesto logičkih uzročno-posljedičnih koraka koristi njuh i boja vjetra... ajde...
- Pa i ne mogu baš.
- Ne mogu ni ja... ali navodno je tako... nego, druga stvar. Ja hoću da ti mene potrošiš.
- Kako potrošim – upitam ja, glasom za oktavu višim – nakon što mi je tijelo već odreagiralo promjenom krvotoka.
- Kako god znaš i umiješ – reče ona nasmješeno.
I stojim ja sad tamo, nesiguran u ono što bi htio napraviti, bez puno razmišljanja o onome što bi stvarno trebao napraviti... pa mi padne na pamet usisivač i propušteni Oval Office pa se nagnem da ću poljubiti one plastic-fantastic usne... a ona me uz smijeh odgurne.
- Glupane... nisi ti moj tip, fali ti osam nula... potroši me!
- Dobro... kako onda da te potrošim? – pomalo bezvoljno upitam ja.
- Kako, ha ha ha... ajde, stvarno nije teško... ajde... potroši me!!!
- Ne znam kako!
- Potroši meeee!!!
- Kako, Angelina, kako...
- Tooooooo!
- Što Angelina...
- Toooooooooooo!!!
- Angelina?
- Toooooooooooo!!!
- Angelina!
- TOOOOO!!!
- ANGELINA!!!
- TOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO!!!
- Jesam li te potrošio? – upitam ja izgrebanog grla.
- Ni blizu... ni-ti-bli-zu... dragi moj Pooka... nego jesi li ti zadovoljio potrebu... dok si me trošio, jesi li zadovoljan?
- Kakvu potrebu... nisam ni imao takvu potrebu... ti si mi je uvalila...
- Ko... ja? – upita ona mazno, tihim glasom...
- Ti... Angelina...
- TOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO!!! – izdere se ona opet bez ikakve naznake da bi se ikada mogla umoriti trošeći se.
- Dobro – kažem ja skidajući ruke s ušiju – nisam imao potrebu dok te nisam vidio, ti si mi stvorila potrebu.
- Uh, uh, uh... – kaže ona – pa nisam ja Angelina, glupane... ti si Angelina... biraj slobodno koju god ulogu hoćeš... koji god položaj na Play Stationu hoćeš... ti si Angelina,
tebi su uvalili potrebu za Angelinom, a da i ne znaš ni što je ona, ni ko je ona... – nastavi ona mirno i dobrohotno pa krene prema obližnjem šahtu.
- Dobro ako nisi An... ako nisi ti Znak nego sam ja Znak... kako se onda zoveš... ko si ti... kako se zoveš...- upitam je ja dok je otvarala šaht.
- Vidi ga, vidi ga... a ti bi nešto romantično za kraj, nešto kao: We are such stuff as dreams are made on... ha ha ha... nije tako bezazleno, glupane... Fair is foul, and foul is fair: Hover through the fog and filthy air... GLUPANE... ti ne postojiš, Pooka... koliko ti puta moram dokazati da ti ne postojiš... ako si ti Angelina... možda si i George W., ha ha ha...
- Reci mi barem kako se stvarno zoveš... – već je nemoćno upitam dok je nestajala u šahtu, spuštajući polako onaj poklopac.
- He, he... amo reć da nisam ja ta u šahtu... nego ti, glupane... a kako se stvarno zovem ...to možeš samo sanjati.
Post je objavljen 03.03.2005. u 06:59 sati.