Tek, eto, shvatila sam,
nije davno bilo,
da život je
zvuk ispleten
na strunama gitare...
u zvucima
sa usana slatkih...
...da, život..
put mu mio
plete po zemlji
koju naizgled hodala ne bi..
...naizgled tek,
nemam ga prava suditi.
I onda,
kad miris gorak i svjež
sklopi mi oči
i stisne grlo
i vrisak zapne,
život je..
..u tišini što truje
u tišini što srebri,
u jeku ga kujem,
u slova
ne znam uzvisiti!
U svjetlost,
na kraju puta
il iza mene..
možda za ruku me drži..
..osjećam ga..
jer i tu mu bje
prebivalište.
I mraku se omilio
i hladna ptica na krovu
znala je što znači
kad je izgubila pjev...
zar toliko treba..
ja mu još uvijek
cijenu odredila
nisam.
Post je objavljen 02.03.2005. u 23:04 sati.