Marketing
Vrtomlat
Stojimo na ruševinama mosta.
Velikog mosta.
Čekamo nekakvog generala koji treba da sleti i da ide na nekakav sastanak u nekakvu bazu. Ja sam sa jednom postrojbom vojne policije i mi glumimo osiguranje generalovog dolaska. Helikopter dolazi, zastrašujući huk. Crni jastreb. Imaju dvije vrste Black Hawka. Jedan ima krila a drugi ne. Dolazi onaj sa krilima. Izgleda kolosalno. Beton pod našim nogama se trese dok moćne elipse prave vrtlog od prašine koja se lijepi po našim facama. General izlazi, pozdravlja i odlazi sa drugim vodom koji ga već čeka. Vojnici zemljani ćaskaju sa vojnicima pilotima. Piloti su face. Rej ban cvike naravno. Iznenada pada dogovor da malo provozaju zainteresirane. Zovu i mene. Jebi ga, nisam baš neki ljubitelj visine al reko "kud svi Turci tu i mali Mujo". Nemaš baš svaki dan priliku da se voziš u Black Hawku. Sreća da tada nije bio snimljen film o padu istog. Nas 8 ulazi u helić. Prostor je podijeljen tako da imaš pilotsku kabinu gdje su smještena dva pilota i stražnji dio gdje su mjesta za sjedenje iliti transport ljudstva. Dva su reda po 4 sjedala i gledaju jedna naspram drugih. Mene su smjestili do otvora. Vezujemo se sa nekim ala formula pojasevima. Valjda da ne bi ispali. Otvore niko nije zatvorio tako da se nalazim pored otvora širine 1,5 metara i visine slične. Nadam se da sam dobro vezan sa ovim pojasevima koji idu u iks. Vojnik do mene je uzeo par slušalica koje služe za komunikaciju i sluša pilote šta govore. Rad motora se pojačava i elipse prave sve veći broj okretaja. Sve se trese. Diskretno sam preplašen. Buka je zaglušujuća. Tada se odvajamo od zemlje. I moj stomak se čini mi se odvojio od mene i otišao negdje u pravcu peta. Kakav filing. Stisnuo sam sjedalo na kojem sjedim još jače kada sam kroz vrata helića vidio kako zemlja ostaje na zemlji a mi odošmo gore. Prvi šok je prošao i malo komotnije sam počeo percipirati stanje oko sebe. I ostali vojnici nisu baš izgledali kao na kakvoj ekskurziji nego su gutali knedle kao da imaju upaljene krajnike. Visina nekih 400 metara. usuđujem se aktivnije gledati kroz otvor pored mene. Tek tada vidim u kojem selu živim. Da sam se popišo kroz vrata cijeli grad bi mislio da pada kiša. Mašem kroz pozor i vičem "Maammmaaaaa, evooo meee goreeee". Vojnici me čudno gledaju. Pogled je kolosalan. U daljini vidim Budimpeštu a na drugoj strani Sarajevo. Opušteniji sam. Odjednom helikopter se zaustavlja u zraku i stoji na jednom mjestu. Vojnik pored mene koji drži slušalice se naglo uozbiljio. I mi isto kad smo mu vidjeli facu. Čekamo da nešto kaže dok Crni jastreb stoji u zraku jedno 300 metara iznad rijeke Save.
"Piloti hoće da nas uplaše" reče. Šta me koji k… imaju više plašit, i ovo mi je više nego dovoljno. Sreća da smo makar malo znali da nam se nešto sprema jer bi inače doživio trostruki infarkt nakon onoga što je usljedilo. Vojnik sa slušalicama je samo stigao da kaže "Držite se!!!". Tada je helikopter počeo da pada. Nisam niti imao vremena za strah. Padali smo poput lista koji se obrušava na tlu. Hvatam slike koje vidim kroz prozor. Sunce gore Sava dole, u sljedećem trenutku Sunce dole Sava gore. Odošmo u pičku materinu pomislih čekajući da roknemo u vodu. Sjetih se svih svojih najbližih, prijašnjih ljubavi svojih pjesama i velike porcije ćevapa kod Želje u Sarajevu u pola somuna. Tada se sve zaustavi. Pogledah kroz otvor i skužih da smo se zaustavili nekih 10 metara iznad vode. Ponovo smo bili u normalnom položaju. Sve se desilo munjevitom brzinom. Mašina se polako digla na normalnu visinu i odvela nas na mjesto odakle smo i došli. Nevjerojatano dobar je osjećaj bio čuti zvuk vlastite čizme kada se ponovno dotakne sa čvrstim, dragim betonom. Otišao sam do pilota koji su se cerekali laganim ritmom. Rekoh "Čika pilot, hvala na vožnji, bilo je super ali …NIKAD VIŠE U ŽIVOTU!!!!". Drhtavim korakom sam otišao do Hummera, zapalio Marlboro bijeli soft pek i razmislio o svome životu…..
ja lijevo...tenkist desno....
Post je objavljen 02.03.2005. u 08:34 sati.