uzela sam staru bilježnicu u kojoj sam pisala svoje snove..kako naivno..
listam te požutjele stranice i bacam smješak na lice..bila sam mlada i luda..maštala sam o svemu, sanjala sam nemoguće stvari koje su mi bile nadomak ruke, ali ih nisam vidjela, jer sam bila preokupirana nekim drugim stvarima koje su me uništavale.. tako je to kad misliš da imaš cijeli svijet, a kad odrasteš shvatiš da , ustvari, svijet ima tebe..ti si njegovo vlasništvo..
katkad smo nemilosrdni kad silno želimo uspjeti.. kad želimo ostvariti svoje bjesne ambicije..
jedan dan me moja majka pitala, koliko još snova treba propasti da bi se ostvario samo jedan koji slovi kao najvažniji?
koliko njih još treba pasti da bi se osjećali zadovoljno i ispunjeno, jer nadobudne ambicije dovode do prekomjerne želje za uspjehom.. i onda prelazimo onu granicu koja se nikad ne prelazi..
znate koji je moj trenutni san?
da ću se sutra probudit i da neću biti u vlastitoj koži..da mi je samo jedan dan bit netko ko je siguran da može pokositi cijeli svijet jednim pogledom.. vidite, ja nikad nisam imala hrabrosti biti vatra..uvijek sam bila voda, a opet..
toliko je tuđih snova izgorilo uparvo u mojim rukama..
katkad se pitam jeli sve ovo vrijedno svega onoga čemu se nadamo da ćemo dobit kao nagradu za svoje neke snove i trud?
vrijedno je..vidite čak i kod vječitog pesimista ka šta sam ja postoji nada..
kao što je e.dickinson rekla "nada je ono pernato biće"...
nalazi se svugdje, a opet nigdje..
Post je objavljen 01.03.2005. u 21:56 sati.