Najljepše je kad konačno svane sunce pa svi moji planovi poprime drukčiju, optimističniju sliku. Dok lagano vozim prema fitness centru, gledam ljude kako prolaze uz Jarun i sve izgleda divota. Danas neću imati nikakvih crnih misli osim lagane nedefinirae mučnine u sjećanju na svog moto luđaka i zadovoljstva pomiješanog s grižnjom savjesti zbog bedaka kojem sam jučer rekla što ga ide. Nema veze. Zaustavljam svog bijelog lava i podižem krov. Taj trenutak svi gledaju kao da se na parking spustio Defiant a ne da se na mjesto vraća krov na 307 ici. Zvoni telefon jedan pa drugi, više ih gotovo ne registriram. Na jednoj liniji mali, opet mu se razgovara jer konačno je otkrio da mu je dovoljno da on voli nju, jer veli ljubav je u očima promatrača, pomislih bože kakav glupi američki kliše. Priča on dalje bez zaustavlajnja kako mu je sasvim dovoljna njegova ljubav prema njoj a što se nje tiče nije bitno što ga možda i ismijava. Na to sam gotovo prasnula u smijeh, ali sam se suzdržala i prekinula s izgovorom da stojim u redu za Diners i da se čujemo poslije. Na drugoj liniji gospodin iz visokih tatra, Da. Da. Da. Ne. Ovo zadnje ne ticalo se ljubavne ponude. Koji im je jarac? S nekim radiš, a kad dođe proljeće misli da te može i povalit. Da mi tolko love ne kaplje od njega svaki mjesec odavno bi ga poslala u rodno mjesto. Majko moja! Idem ja lijepo živjet na more kao što već dugo planiram pa radit samo za normalne klijente kojima ne treba susret sa zaposlenikom nego se sve obavlja online. Pa ako mi baš hoče puhat u slušalicu, može, samo da ih ne gledam. Pred ulazak u fitness palo mi je na pamet da pogledam imam li uopće dovoljno love za neku skromnu nekretninu. Još uvijek otplaćujem auto, posve sumnjam
Orange blossom Nara i Felipe tekila, leda
Post je objavljen 08.06.2004. u 12:23 sati.