Vezano uz ječerašnji post evo razmišljanje nakon prespavane noći. Ne mogu oni mene tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi. To je stara balkanska poslovica, jedan od razloga zašto su mnoge tvrtke postale gubitaši. Ali moram priznati da mi je jasno, pa mi radnici i nemamo baš nekakvu motivaciju; radio, ne radio svira ti radio... Ima i ona dobra priča iz prošlog tisučljeća i onih prošlih vremena. Oni stariji je sigurno znaju, a oni mlađi su je možda čuli a možda i nisu. Pa za one koji nisu evo ta istinita priča:
Kupio čovjek novog novcatog stojadina. I doveo on njega ispred kuće, došla cijela ulica divit se njegovom novom ljepotanu. Pokazuje on njima svu dodatnu opremu: brisači, truba, rezervna guma, retrovizor... Ali kad je stigao do prozora pokuša on spustit staklo na vozačkim vratima kad ono ne ide, ručka se vrti u prazno. Kakva sramota. Ništa na brzinu on skine tapecirung sa vrata kad ima šta i vidit: staklo je podbočeno drvenom letvom, nigdje mehanizma za spuštanje stakla. I još on vidi jedan papir zaljepljen na letvu. Skine on papir i pročita: Kakva plata takva vrata