Čovjek se nekako navikne na sve . Prvo mu se čini da je jadan i da ga izrabljuju svi koji mogu , osjeća se kao mazga koja vuće promatrajući mrkvu ispred sebe i nikako da je dohvati. Neko vrijeme živi u nadi da će je doseći ali poslije tisuće pokušaja pomiri se sa sudbinom da će ta mrkva ostati daleko izvan njegovog dohvata . Prepusti se sudbini i više ne misli na nju već vuče , otupio od svih vanjskih podražaja , zadovoljan onim što dobije i kad dobije , bez obzira na to što zna da bi mogao i više i bolje .
Najveća žalost je to što vidi da veće budale od njega bolje žive i bolje prolaze u životu samo zato što imaju jednu karakteristiku koju on nema , a to je da su beskičmenjaci , najgora i najodvratnija vrsta bića na Zemlji , koja je u stanju prodati i vlastitu mater da bi prosperirala u životu . Takvi ljudi rijetko mogu nekome pogledati u oči , i biti prijatelji .
Od nas će tražiti pomoć kad god je to potrebno , smješkat će se i prijateljski vas tapšati po ramenu , glumiti veliko prijateljstvo i vječnu vjernost , kovati zajedničke planove sve dok ne dobiju ono što su tražili . Tog trenutka , okrenut će nam leđa kao da nas nikad nisu poznavali i sve ono dobro što ste im dali prodat će kao svoje , i narasti u očima onog trećeg koji za vas nikad čuo nije a nije ni mogao , jer je beskičmenjak krio vašu sposobnost kao zmija noge .
Takvi ljudi su najčešće šefovi , direktori ili menadžeri .
Učinit će sve da ostanu na vrhu , pritom gazeći preko leševa , prodajući dušu vragu za šaku novaca . Jedina mi je utjeha u svemu tome što znam da takvi nikom neće nedostajati kad ih vrag jednom uzme , i da sve ono što steknu na prijevaru i na uštrb drugih ne mogu odnijeti sa sobom kad krepaju .
Post je objavljen 01.03.2005. u 18:27 sati.