Kada se digla cijela ova prašina oko potpomognute oplodnje od koje mi je i ovako i onako pozlilo, ugledala sam među onima koji sebe usuđuju nazivati katoličkim liječnicima i dotičnog dr. Despota iz Petrove. Doista nisam osoba sklona mržnji i izrazito je malo ljudi u mom životu koje ne mogu vidjeti očima. Dr. Despot, koji glasi kao naš najpoznatiji stručnjak za ultrazvuk, prošle je godine zapravo postao prvi čovjek koji je u meni uspio izazvati neizmjerno gađenje. Vjerujem da ne trebam objašnjavati kakav šok i bol izaziva spoznaja da je trudnoća izgubljena, osobito kada se to paru dogodi prvi puta.
U travnju prošle godine na, kako ja to nazivam, konačan pregled u Petrovoj me je primio prekrasan i sposoban mladi liječnik dr. Goluža. Obzirno, sa puno razumijevanja me saslušao, pregledao i odveo na UZV kako bismo utvrdili činjenice. Nesposobna da dajem od sebe znakove života, sjedila sam u čekaonici dok je Goluža potražio dotičnog stručnjaka... Sjećam se njegove prepotentne pojave kada je živčano koračao hodnikom tražeći ključ. Već se u njegovom držanju osjećala arogancija i mogla sam u zraku osjetiti bijes jer ga je kolega pozvao da izvan radnog vremena pogleda u nečiju, oprostite mi na izrazu, pizdu. Od ulaznih vratiju me nije niti pogledao, a kamoli da bi osjetio potrebnim osobno mi se obratiti. Dr. Goluža mi je u njegovo ime morao govoriti što da radim - molim Vas skinite se i lezite... Bilo mi je slabo, znala sam kakva me vijest očekuje. Deset tjedana amenoreje, ploda ni od kuda... Samo se čudom mogla pojaviti nekakva naznaka života. Nervozno je sondom kopao po mojoj maternici i vidjela sam kako mu lice postaje sve mračnije. I dalje me nije gledao, pričao je Goluži kako su ga ovi i oni zaribali. A "izvještaj" iz moje maternice mu je vjerojatno dodatno dignuo tlak i na kraju se prepustio emocijama. Gotovo se izderao na kolegu: "Ne vidim zašto ste je uopće doveli! Pa vidite da ovdje ništa nema, sve je šuplje! Bligted ovum!" Nije ga se pretjerano ticalo kako se ja osjećam u trenu kada sam čula konačnu dijagnozu. Njegova se kršćanska duša nije pretjerano zamarala činjenicom da je trudnoća bila izrazito željena, nije se čak ni bavio time da sam barem zaslužila da mi se osobno obrati. Bila sam vjerojatno još jedna od kravetina koje se žele oteliti, a ne znaju kako se to radi. Teško da bih mogla naći riječ koja bi ga bolje opisivala kao čovjeka nego pravo, pravcato đubre. Zbog takvih pizduna (pardon, katoličkih pizduna) je Petrova na zlu glasu, a njihovi postupci toliko su lišeni ljudskosti da bacaju u sjenu zaista divne i nimalo manje stručne ljude. Ti su liječnici shvatili da je učinak osmjeha i ljubaznosti često blagotvorniji od bilo kakvog lijeka...
Gotovo godinu dana kasnije ponovila se slična situacija, ali u emotivnom smislu daleko drugačija... Zašto? Zbog osmjeha i tople riječi.
Privatni ginekolog kod kojeg odlazim već godinama, također je nekadašnji stručnjak iz Petrove. S obzirom da se dugo poznajemo, otvoreno sam mu rekla što mislim o dotičnom Despotu, ne ustručavajući se od pridjeva od kojih sam dio i ovdje iskoristila. Bolje da ga više nikada ne vidim, rekla sam svom giniću, jer ću se potruditi ne samo da me pogleda, već i da zapamti moje ime i prezime. Ne treba mi vrhunski profesionalac, bitniji mi je čovjek... I kada su kola krenula nizbrdo, ginekolog je nazvao Petrovu i poslao me - dr. Trutinu.
Nisam znala kakav pristup mogu očekivati, nemam previše dobrih iskustava, a Petrovu sam do sada obilazila samo kad mi je bilo stvarno loše: prvi pobačaj, bolovi zbog puknute ciste, pa sada drugi pobačaj... Naravno da mi ta zgrada nije pretjerano draga. Doduše, sada sam znala kakav će biti krajnji ishod, a emotivno sam većinom raščistila stvari prije nego što sam ušla kroz vrata. Spremna na najgore po pitanju ponašanja, ušla sam na UZV kod dr. Trutina. I prvo što sam vidjela bio je osmjeh - topao, iskren, pun razumijevanja... Vidio je gotovo isti prizor koji je prije godinu dana gledao Despot, morao je i on kazati konačno mišljenje. Nikada neću zaboraviti dobrodušno lice tog starijeg liječnika koji neovisno o rutini nije izgubio svoju čovječnost. Okrenuo je ekran prema meni, odvojio je par minuta da mi objasni zbog čega daljnje pretrage više nemaju smisla, a ono što bi vjerojatno šokiralo dr. Despota, potrudio se i da me utješi. Za njega nisam bila samo broj, krivac što je plaćen manje nego što bi bio plaćen u inozemstvu, izvor frustracija... Na njegovom sam stolu bila žena čiju je bol razumio. I on me je jučer kiretirao. Neovisno o omamljenosti zbog apaurinske injekcije, sjećam se svake njegove ljubazne riječi, da ne govorim o tome da je zahvat obavio izrazito pažljivo. Sjećam se i da sam plakala jer nisam mogla kontrolirati svoje ponašanje, a medicinska sestra me zagrlila poput djeteta, ponavljajući: još ćete Vi roditi, vidjet ćete... Kroz maglu se sjećam da me dr. Trutin nekoliko puta obilazio dok sam se oporavljala od omamljenosti. Posljednji me puta sa toplim i ohrabrujućim osmjehom pogledao i pomilovao po glavi kao da sam djevojčica, a ne žena u tridesetoj...
Nikada im to neću zaboraviti. Zbog sestre, a osobito zbog dr. Trutina sam cijeli dan bila dobre volje, puna optimizma, a vjerujem da će tako biti i dalje. Žalosno je što se imena takvih ljudi ne pojavljuju u medijima jer su oni "samo" ljudi, a ne deklarirani katolici, vrhunski profesionalci... Za dr. Trutina čak nisu čuli ni njegovi kolege - iz liječničke sam obitelji, moji poznaju širok krug ljudi... On je bio moj anđeo i uistinu ne pretjerujem u izražavanju. Bio je izravni odgovor na moje molitve - nisam tražila da mi se pobačaj ne dogodi, tražila sam samo da mi bude dana snaga da prihvatim Njegovu volju ma kakva bila. I poslao mi je snagu u njegovom osmjehu...
Post je objavljen 01.03.2005. u 06:10 sati.