"Mislim da neće biti moguće izvršiti ovo u zadanom vremenu", pred svojim se bogatim nalogodavcem pravdao znanstvenik. "Znate, jednim dijelom iskustvo ipak ovisi o uništenoj opremi, a s druge strane, ni jedan sustav podignut bez početne greške nikada ne izdrži dugo bez rušenja.. pa..."
"To ima biti gotovo do petnaestog. Ti vidi kako ćeš, jer ja znam kako nećeš; ovako." Krajnji je rok bio datum govornikovog pedeset i nekog rođendana. Nekad visoki uglednik danas je bio starina slomljena u kolicima, no njegove su riječi odavale da je jednom u životu obnašao neku odgovornu i tajnovitu funkciju. Posljedično, imao je previše novca, ideja i vremena, a premalo razumijevanja za najamnike svih vrsta koji su se bavili istraživanjima njegovih ideja.
Jedan od njih, oslovljeni Azor, poznat i pod nadimkom Ichticus, bešumno je klizio prema svom istraživačkom prostoru. U njegovoj su se glavi rojile neusustavljene tablice, neriješeni podaci i jedno ključno pitanje: hoće li iz ovog projekta izvući dovoljnu kompenzaciju da barem nekoliko godina mirno živi? Bio je jedan od onih neuglednih, izvana nemarnih studenata koji je predavanja svoga cijenjenog profesora Blooma slušao s najvećom pažnjom. Unutar njega znanstveni je plam predano gorio; od njega mu je kosa postala pepeljastom ranije no većini iz njegove generacije, dioptrija je opadala s njegovim ravnim držanjem, no oči su mu ostale prodorne a duh bistar. Dok su drugi njegovih ljeta proživljavali krizu srednjih godina, on je ostao u svom svijetu brojki i proračuna, žaleći ponekad što nikada nije iskazivao poseban interes ni za jedno ljudsko biće. Rijetko bi se, pak, za svoju dušu, zaputio do oceana, promatrajući kolijevku života i učeći od Majke Prirode kako što bolje podesiti čovjekolikost i funkcionalnost. Azor se ovih dana bavio neuronskom terapijom kako bi stari Šveđanin umjesto kotača imao dvije funkcionalne noge.
Nije znao mnogo o poslodavčevoj nezgodi koja ga je učinila oduzetim. Kolege su spomenuli neku glupu nesreću na mjestu gdje prva pomoć nije mogla brzo stići, pa je Azor zaboravio da je i to čuo. Trenutno ga je mučilo samo jedno: obnavljanje funkcije zamrlih živčanih stanica. "Ta njegova apoptoza će nas koštati života. Sve bi bilo u redu da možemo doći do njegovih matičnih stanica, ali on se ne da klonirati, a ja trebam izvesti proračun baziran ni na čemu... Kriptogenetikom, a ne molekularnom biologijom, time se ja bavim..."
Odlučio je provjeriti napredak kolega. Nije ga bilo. Svi rezultati mnogobrojnih ispitivanja pokazivali su da je riječ o evolucijskoj grešci: čovjek poznih godina nema pravo na drugi pokušaj ili prirodno obeštećenje kad je o zdravlju riječ. Zasjeo je u svoj radni naslonjač, zagledao se u rodondendron na ekranu svoga kompjutera i nijemo gledao u crvenilo. Došlo mu je da još jednom sve pošalje kvragu i zaputi se pod svoje sretno priobalno sunce. No, s druge je strane njegove moždane polutke u glavi kljuckao mali crv. "Svaka je stanica u tijelu programirana da umre. Mozak se gradi od dvostruko više stanica no što mu je brojčano potrebno. A ako stanica nema tu sposobnost samouništenja u kritičnoj situaciji, nastat će tumor..."
Pogled na ekran pričinio mu je krvavu iluziju. Kao da se venska, tamna krva razlila po njemu. Opazio je da je soba u polumraku, a crvenilo se s ekrana širi njegovim rukama. S obje svoje strane njegov je mozak na tren zamro. Prošlo je neko vrijeme, a on je i dalje nepomično sjedio. Mozak je ostao zakočen. Nije saznao znao da su ga, po Šveđaninovim uputama, kljukali eksperimentalnim neuronskim koktelom. Kolega koji je provodio ovaj pokus se u trenucima, kad se nije bavio kolegijalnim induciranjem samoubojstva moždanih stanica, posvećivao uljanim bojama i ponovnom učenju sviranja violine.
Post je objavljen 28.02.2005. u 15:35 sati.