Mamuran u bazen i saunu nedjeljom - rules! Ali samo ujutro jer već od podneva sve vrvi mamicama i taticama s gomilama djece. Počela je bura. Grozno je hladno. Onesvješćeni pingvini se valjaju po kalama našeg malog grada. 'Zec je na menuu' - kaže Hamdija u slušalicu mobitela. 'Dolazim' - rekoh. Za okruglim stolom sjedi nas pet. Suri, Kažo, Mate, Hamdija i ja. U terini je ostalo tek par komada kunca kojeg je Hamdija donio živog sa sela. Ubili ga on i Suri danas popodne. Čekičem kažu. Grozno. Horor. Ali jebiga, volim jest meso. Znam, licemjeno. Zečevinu zalijevaju Zlatnim Otokom Zlatana Plenkovića iz Svete Nedilje. Našli ga negdje u blizini super povoljno za 25 kuna, kažu. I to još litarski. 'Nešto je tu sumnjivo' - konstatirao je Mate, ali već gubeći svaku sumnju sa svakim novim gutljajem plemenitog bijelog. A ja ću - 'Otvorio sam blog prije neki dan. Naravno, nemate pojma što je to?' - nakon što sam slistio fini komad zečevog mesa s kralješnice. Nakon kratkog upoznavanja sa materijom sve im je bilo jasno. Ustvari, čim sam počeo govoriti počeli su sa upadicama da ću najebat kao i onda kad sam u srednjoj školi pisao memoare. 'Ja sam mislio da si se opametio, a ti i nakon više od deset godina radiš iste gluposti' - kritički se na početne riječi osvrnuo Mate. Pojašnjavajući im dalje da je glavni fundament ideje dnevika naš kafić Uzdravlje, ilitiga Rockatansky, uvidjeli su pojedine kompromitirajuće detalje u tome, tako da su pucali pitanja koja se tiču njih osobno, jer su ispalili kad sam im rekao da se njihova imena tu nalaze. No, ipak su se na kraju smirili i kako su se gemišti lijevali dalje, odletjeli smo na druge teme. Suri je krenuo kući gledati Vrdoljaka, a ja prema Rockyu, dok su njih trojica ostali na južnim sunčanim padinama otoka Hvara.
Svirao je Passport raznih elektronskih autora njemačke etikete Compost kada sam ušao u pub. Za šankom Hele i Mare. Nitko više. Lagana nedjelja, činilo se u tom trenutku. Topli čaj klizi jednjakom. Buču, koji je u međuvremenu došao, također. Priča kako je jučer puštao mjuzu do 5 i po, i kako je bio Fiste, te da je bio dobar i široke ruke. Kad ono, Fiste na vrata i još par njih. Moja dva susjeda Goc i Žika, i još jedan mlađi lik, za kojeg se kasnije ispostavilo da je vlasnik Fistinog omiljenog kvartovskog kafića. Mare je momentalno utekla sa Marijanom, koja je prišla in the meantime, u drugu prostoriju, a za šankom je krenula priča. A, o čemu drugom nego o Hvaru, s kapetanom duge plovidbe na čelu, našim dragim živopisnim Fistom.
Post je objavljen 28.02.2005. u 13:54 sati.