..da zaborav nishta drugo nije do odgodjeno sjechanje.. shto me podsjecha..
Oprostichu sve. Hochu. Jer fakat je tezhak teret da ja sama nosim. Oprostit chu, ali zaboraviti nechu. I nechu se okrenuti nazad. Jer nazad nema. A onima koji trazhe oproshtaj, najtezhe padne kada im oprostite, hladnog srca. To ubija. Kada vide da postaju svejedno. Chovjek mozhe da izdrzhi dosta toga prije nego shto neshto u njemu pukne.. prije nego shto mu postane sve svejedno. Sve najgore lazhi, najveche uvrede postaju svejedno. I nishta ga vishe dotaknuti ne mozhe. Mislim da sam postala hladna i plashim se toga. Plashim se svoje hladnokrvnosti.
Prijatelj mi je savjetovao da ne mislim na sav taj shit jedno vrijeme. I nechu. Nemam vishe ni volje ni zhelje da se raspravljam. Da sama rjeshavam neke stvari. Dat chu sebi odmor od svega toga. Nije vrijedno umarati se oko nechega shto ja ne mogu ispraviti. Nije moj problem, i nije na meni da ga rijeshim. Da me dotiche - dotiche me. Ja mogu ignorirati ili prihvatiti. Prihvatiti ne mogu.. a ti vidi shta mi ostaje..
Post je objavljen 08.06.2004. u 03:57 sati.