Na ove pjesme me posjetio jedan blog šta sam čitao (pozdrav Elektri, nadam se da ćeš bit brzo bolje). Mnogi će reći da su ove pjesme depresivne, moja me bivša uvijek optuživala da ja volim depresiju. Meni ove pjesme nisu depresivne, tužne jesu, ali zar tuga nije normalan ljudski osjećaj. Ne kažem da je ugodan, ali on nas prati u životu. I meni je lakše kad se prepoznam u nekom stihu
jer vidim da nisam sam na svijetu. Bilo je i drugih koji su živjeli u svijetu izgubljenih obala ljubavi. I drugima su valovi odnjeli obrise njihovih snova. I bit će tuge, kao i sreće. Sve dok mora ne potopi zauvijek te obale.
TIN UJEVIĆ
"Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijeti cu od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći."
"Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, đušo, stvorena;
za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena."
Post je objavljen 08.06.2004. u 00:20 sati.