Nemam smisla za besmisleno. Nije mi nikad palo na pamet da je svijet besmislen. Ili da sam ja besmislen. Bio sam jadan, sjeban, hodajući mrtvac, potrošni materijal, nesuvisao.
Ali nisam nikad bio besmislen. Niti je išta oko mene bilo besmisleno. Bez obzira na obilje onog utilitarnog besmisla koje me stalno okružuje. Ali onako, samo po sebi, nije mi nikad ništa bilo besmisleno. Nekako nisam obdaren da tražim smisao svega. I jako volim lomit ponuđene mi smislove. Odgovara mi svijet koji nema smisla. Takav svijet ne može biti besmislen. Ja sam projektor moga svijeta i nemam žarulju koja bi taj svijet obasjala nekim smislom. Volim i svjetonazore koji smisao svega onako predpostave usput da bi neke druge, važnije, stvari djelovale uvjerljivije. Zamisli da onako jedno jutro otvorim oči, a ono preda mnom Big Picture. Ili da mi se ista stvar dogodi nakon godina konteplacije o smislu. Užas. Da tisućljeća bezobzirnih strahota nađu za sebe predviđeno mjesto u mom smislenom svijetu. To što nešto mogu nazvati strahotom ne proizlazi od ostupanja od nekog zadanog smisla. To je stvar moje osobne higijene, to je moje. I ne želim ga podrediti nekom višem smislu. To je moje. Nije eksluzivno moje, niti ga svojatam. Ali nisam ga preuzeo, sam sam ga napravio. Prema nekim uputstvima, svakako. Ali ja sam ga upalio, ja sam ga stavio u pogon. Beskrajno je beskompromisno. Jer nema početka i nema kraja. Moje cjepivo protiv smisla. Moj prazan pojam besmisla.
Ima nešto što još nisam probao. Ono nešto što nije moje. Ono darovano. Ono zemljano, puteno, krvavo, ranjivo, nevino, bolno, živo. Život. Kad ga dobijem, moram ga odmah cijepiti protiv smisla i onda početi tjerati hijene smisla. Jer one mi mogu oteti Život.
I sve moje će postati jalovo i besmisleno. U mom svijetu bez besmisla.
Post je objavljen 27.02.2005. u 18:03 sati.