U najdaljem kutu svoje sobe sakrila se uza zid, skvrčena na krevetu. Uplašena, usamljena, izolirana. Nije joj bilo jasno gdje su nestali snovi; pokoji je, poput nje same, još tavorio u ovom prostoru, sakriven u kutiju sa starim razglednicama i neposlanim ljubavnim pismima. Umjesto zbirke osušenih ruža koju je priželjkivala na gornjoj polici, iznad knjižne zbirke, u kutijici od starog plemenitog sapuna bile su telefonske kartice, tončipi, koje je trošila dok doma nije bilo telefona. Dragih je ljudi oduvijek imala malo, ništa više nije imala ni svega drugog, ali uvijek je željela davati.
Pogledala je kroz prozor na zamrli, zasniježeni grad. "Trebam te da mi pokažeš tko sam bila za tebe. Trebam te toliko da bi se bojao da znaš i istovremeno bi se čudio kako netko poput mene može nekoga tako trebati.. željeti.. nositi u mislima kroz dane koji cure." Neuslišane misli u još jednoj žednoj noći njenog srca. "Slomi me"; misla je u sebi, "slomi me kao grančicu koja nema snage istrunuti ako ti smetam, da barem znam zašto sam odbačena na snijeg i sama.."
Kome, što, s kojim razlogom? Prazne ruke obrglile su koljena. Zmaj je svoje blago ponio sa sobom. Riznica je opljačkana, blago rastureno, a snijegom su zakriveni tragove samoće promrzlih vrabaca i gladnih mačaka. Cosmo- i ostale čarolije nisu mogle pomoći. Ni djetinja sjećanja, plišane igračke i drveni konjići nisu bili nešto s čime bi preživjela ovu noć. Njega nije bilo, a u njoj je ostao led koji nije imao tko zagrijati, niti pokupiti vodu koja bi iz umornih i zatvorenih očiju proklijala da je išta osim samoće bilo opipljivo. Možda je neko drugo sunce nekome nepoznatome upravo zasjalo zasljepljujućom snagom..
Post je objavljen 27.02.2005. u 15:33 sati.