Puno puta sam se u životu upitao: kako bi bilo živjeti bez škole? Naravno odgovor mi se odmah nametnuo: nema zadaća,kao ni profesora a da ne pričamo o ocjenama. A najbolje od svega starci nam ne bi mogli zabraniti izlaske jer-ne bi bilo jedinica i generalno loših ocjena. Po cijele dane bi radili što že1imo bez ograničenja. No tu se javlja problem. Kakvi bi onda bili kriteriji za fax? Sva ljena bagra bi se mogla upisati gdje hoće a to definitivno nije dobro. Zamislite da dođete takvom kirurgu pod nož… Brrr… A najgore od svega što nebi upoznali sve one ljude iz škole!!! Dobro možda zbog nekih osoba nebi žalili. Dakle tu pada teorija o ljenčarenju i izlascima u vodu jer nebi imali s kim. No dobro imali bi susjede no i oni bi nam s vremenom dosadili a onda-ništa. Samo samoća i ti. Nebi bilo onih ljenih zavlačenja po kafićima poslje škole a i starci nas nebi tako lagano pustili van već bi bilo: iznesi smeće, pobriši prašinu, operi suđe, usiši dnevni boravak itd, itd… (već mi s okreće želudac pri samoj pomisli o kućnim poslovima). Nikada nebi mogli nažicati starce lovu jer bi uvijek pitali: “A zašto ti treba???” (inače se kaže: ma znaš: za sendvič ili sok a ovako bi trebali biti malo puno maštovitiji). Već mi jeza prolazi leđima pri samoj pomisli nedostatka velikog odmora. Taj miris duhana pred školom i drugih zabranjenih supstanci i opijata kad te navuče-ne pušta! No s druge strane ako nema škole nemože te navući. A zamislite-profesori nebi postojali. Nema više praiskonskih bića čija je jedina svrha da nam zagorčaju život. Iako ima od svakog pravila iznimka, jedino su neki “friško diplomirani” profesori malkice bolji jer se još uvijek sjećaju užasa koje su prolazili u procesu zvanom učenje na fakultetu. Dakle zaključak je da se ne može bez škole koliko god to teško priznati. Kao što ne rekoh veliki odmor je mjesto svih društvenih zbivanja neke škole gdje se najčešće na njenom ulazu skuplja sva ta krema i elita (čitaj: profesori, šminkeri i oni koji žele biti viđeni). Nerjetko se se kaste pomiješaju tako da profesori žicaju učenike za upaIjač ili obmuto (još nisam čuo ni vidio da se žica kuna ili dvije u oba smjera). Ako na stranu stavimo društveno-socijalna zbivanja pod velikim odmorom ostaju nam satovi. Odlaske ravnatelju, ili pedagogu ćemo izostaviti jer je to posebna kategorija. Rijetki su slučajevi da je netko bio poslan više puta ravnatelju ili sl. To su najčešće bili izolirani slučajevi (čitaj: idioti koji nemogu naučiti ništa na svojim ili tuđim pogreškama). Ah da i WC-i. U WC-ima se događaju također razno razna društvena događanja s jednom razlikom-nema profesora tj. ode kontrola k’vragu svi su raskalašeni (nije baš Moulin Rouge ali blizu). Naravno uvijek naleti racija ali ipak je to najčešće jednom tjedno. A sad satovi. Razvio sam teoriju prema kojoj postoje četri vrsta satova: prvi (najrjeđi i najomiljeniji svima) gdje je zabavno. O profesoru ovisi hoće li se uključiti u razgovor koji nikada nemaju veze s gradivom; drugi gdje je dosadno. Najčešće profesor razglaba o nečemu što nas zanima kao i tržišne vrijednosnice Mc’Donaldsa na burzi na Wall Streetu prošlog Božića dok mi tračamo, crtamo i ćorimo na klupi, podu ili nečem trećem; treći gdje svi slušaju i znaju sve u svakom trenu (osim nekih... ). No to nije zato što je gradivo zanimljivo nego profesor uvodi teške kazne poput jedinica, opomena ili čak izbacivanja sa sata; četvrti gdje svi znaju sve. No to je najčešće gdje je g(r)adivo lagano ili gdje je profesor zabavan (a to je ZBILJA rijetko). Gledajući ovaj tekst primjeto sam da sam riječ “profesor” upotrijebio u svim licima i padežima zbilja previše puta. Eto što nam radi kronični nedostatak školovanja-mislimo o školi.
Post je objavljen 27.02.2005. u 15:35 sati.