Evo, potaknuta razmišljanjima korkularine o ljudima koji su neodlučni, u što, naravno, i sebe ubrajam ipak ću napraviti korak pa otvoriti ovaj blog i podjeliti svoja razmišljanja s vama.
Mislim da korkularina ima pravo kada kaže da su ljudi neodlučni jer ne žele izaći iz zone komforta. Ljudi se počnu bojati za neke svoje materijalne stvari što je ponekad opravdano kada imaš obitelj pa ne možeš prodati sve i krenuti duhovnim putevima, ali u nekakvim granicama se puno toga može napraviti na sebi. Mada nije samo to u pitanju. Ljudi se u nekoj fazi svog života počnu družiti sa ljudima koji im jednostavno iscrpe svu energiju jer su oni bez nje. U početku sam daješ dobrovoljno tu energiju iz ljubavi i onda te osobe toliko počnu iskorištavati da više nemaš snage oduprijeti im se i izaći iz takvog odnosa mada si svjestan da ti je samopoštovanje totalno uništeno.
I ja sam također sigurna da će se i nebo i zemlja urotiti da ostvariš svoj san, ako ga počneš živiti, ali što je sa ljudima koji više nemaju snova niti ciljeva. Kako pomoći tim ljudima da počnu sanjati? Da li bi im motiv bio kada bi im se desilo nešto tragično pa bi se trgnuli ili bih to još više "ubilo"?
Kako saznati u čemu si najbolji i početi to njegovati, ako ima puno stvari u čemu si podjednako dobar ili loš? Što ako i saznaš u čemu si dobar, a imaš okolinu koja te zbog toga osuđuje ili uopće ne podržava odnosno nameće ti ojećaj krivice jer se baviš tim a ne nečim "bitnim" za zajedništvo?
Dragi blogovci ova razmišljanja bih željela podijeliti sa vama pa...
Post je objavljen 09.03.2005. u 17:48 sati.