Tko posegne za »Mojim životom« Richarda Wagnera susrest će se s povorkom ljudi koje je prolaznost vremena progutala, pa žive još jedino kao njegova autobiografska literarna činjenica, ali i s nizom osoba kojih povijesnost nije ni danas ugasla. To su Gioachino Rossini, Charles Baudeleaire, Heinrich Heine, Robert Schumann, Gaspare Spontini, Giacomo Meyerbeer, Hector Berlioz, Felix Mendelssohn-Bartholdy, Franz Liszt, Louis Spohr, Gottfried Keller, Johannes Brahms, Camille Saint-Saëns i drugi, a nije na odmet navesti i plavokrvna bića poput saskoga kraljevskoga para, pa kneza i kneginje Metternich ili velikih kneginja ruskih Helene i Marije...
Temperatura Wagnerovih kontakata s ovim besmrtnicima varira od ledene hladnoće do divljenja: prema nekima je milostiv, prema mnogima nezahvalan, a jednoga će – i to s pravom – kovati u zvijezde. Posvetit će mu posljednje stranice svojih samoispovijesti, gdje čitamo: »Pod zaštitom moga plemenitoga prijatelja kralja bavarskoga Ludwiga II. nikad me više nije dotaknuo teret običnih životnih briga«.
Ne manje intrigantne bit će Wagnerove stranice na kojima promišlja genezu svojih djela i to iz sve tri stvaralačke (filozofsko-glazbenokazališne) faze, osim dakako one najspektakularnije, a tiče se dijelova tetralogije »Prsten Nibelunga«, koja će se odvijati nakon prestanka pisanja »Moga života«.
Tako u prvoj fazi, dječačkoj i mladenačkoj, zapanjuje podatak o količini njegovih napisanih, a ipak odreda propalih bilo dramskih bilo opernih bilo književnih djela, u koje je utrošena tolika energija da je posve jasno da je kao gimnazijalac morao napustiti redovito školovanje. Između ostalog, uzalud piše veliku dramsku varijaciju na »Hamleta«, uzalud sklada operu »Mjera za mjeru« (sve, dakle, po Shakespeareu), uzalud varira dramske starogrčke tekstove, no u svemu tome neviđenom intelektualnom kaosu čini i nešto senzacionalno: davno prije Puccinija i Prokofjeva otkriva da je Carlo Gozzi idealan libretist, pa prema njegovoj priči o ženi-zmiji sklada prvo relevantno operno djelo pod nazivom »Vile«.
Pogibeljna plovidba
U drugoj fazi nastat će, između ostalog, pozornički kolosalni spektakli poput opera »Rienzi«, »Tannhäuser« i »Lohengrin«, koji su danas živi na velikim europskim scenama i festivalima, kao što će nastati i »Ukleti Holandez« i prvi naslutiti muzičke drame na temelju germansko-skandinavskog mita o Nibelunzima, kojima će posvetiti završetak karijere i zaslužiti prelazak u besmrtnost. Upozorit ćemo čitatelja na opis plovidbe iz Prusije u London kada jedrenjak (na kome su supružnici Minna i Richard Wagner gotovo slijepi putnici jer nemaju ni putovnicu ni novca) upada u višednevnu »bjesomučnu oluju« u sjevernim morima i kad svima na brodu prijeti smrtna pogibelj. Kada Wagnerovi prežive oluju i Richard napiše »Ukletog Holandeza«, naći će se u toj operi ona jeziva legenda koju je čuo na jedrenjaku »Thetis«, kao i izvorna pjesma mornara.
Još će zanimljivija biti epizoda iz »Mog života« koja govori o svadbenoj glazbi iz »Lohengrina«, koju i danas slušamo na svim vjenčanjima i u premnogim filmovima. Ona se izvodi u 3. činu te opere, a Wagner će na dvadesetu godišnjicu braka s Minnom (kao da on sam nije to skladao) uz »zvukove svadbene koračnice iz 'Lohengrina' i povesti sasvim propisnu svečanu povorku, sličnu polonezi, kroz nekoliko soba«!
Međutim, drugo Wagnerovo vjenčanje, ono s Cosimom, nakon njena raskida prvoga braka, uvest će nas u mračnu priču o odnosima Adolfa Hitlera spram Wagnerova mita i djela.
I Hitler, naime, spada u neupućenih u one povijesne ličnosti koje se izravno trpaju Wagneru na leđa. Tako neznalice govore o utjecaju filozofa Sorena Kierkegaarda na izvjesne faze Wagnerova svjetonazora, no stoji činjenica da Wagner svoga vršnjaka filozofa nikada čitao nije! Onda neki u Wagneru »čitaju« Freuda, ali Freud se oglasio tek desetak i više godina poslije Wagnerove smrti!
Fašizacija Wagnera
S Hitlerom, koji je rođen šest godina poslije Wagnerove smrti, stvari će debelo zakomplicirati frau Cosima Wagner i to, prvo, svojim priklonom krupnom kapitalu (Krupp), a onda i samom kancelaru Hitleru osobno. Cosima će izobličeni um tiranina Adolfa Hitlera direktno uvesti u samo srce Wagnerove glazbe, u Wagnerovo kazalište u Bayreuthu, a on će ga posvojiti i u njemu divljati do 1944. godine.
U nas je malo ili nikako poznato da je Hitler svoju nacional-socijalističku stranku profilirao po Wagnerovu libretu za operu »Rienzi, posljednji od tribuna« (koju Wagner završava 1840. u pariškom zatvoru gdje leži zbog dugova), a nije poznato ni to da su dizajneri hitlerizma, Goebbels i Görin, vidjeli u »Majstorima pjevačima« »uzor njemačke samobitnosti«. Najmanje je poznata činjenica da je Hitler posjedovao oko 500 ploča s Wagnerovom glazbom! Tom fašiziranju Wagnera sam je Richard Wagner mogao pomoći tek nekim svojim nepromišljenostima (jedan rani pamflet o Židovima) ili artističkim grandomanijama (germanski mit), no isto tako stoji činjenica da je četvrtu večer »Prstena Nibelunga«, dakle »Sumrak bogova«, završio rušenjem u vatru staroga svijeta zla i novca, te je u posljednjih sedam taktova amblematski vratio glazbeni motiv otkupljenja Ljubavi.
Tako je htio čovjek koji je pred svijetom prvi put nastupio kao dijete-anđeo u nekom glazbenom igrokazu, koji je kao školarac u snu razgovarao sa Shakespeareom i Beethovenom, koji se plašio zore, i koji užasno dugo nije znao što bi zapravo sam sa sobom: »Dao sam donijeti klavir, uništio mu sve žice, a ipak ništa se nije rodilo!«
Post je objavljen 26.02.2005. u 09:49 sati.