Da vas unaprijed upozorim, ovo će biti donekle degutantan tekst. Riječ je o kukuruzu. Ja imam običaj da nešto jedem skoro svaki dan, sve dok mi to ne dopizdi. Trenutno sam u fazi bureka od sira. Znam da takvo nešto ne postoji, burek je samo od mesa, a ovo je sirnica. Ali svi ga zovu burek od sira pa se ja ne želim eksponirati u pekari i izigravati nekog jezičkog čistunca. Možda mislite da je to sramotno, ali ja sam, eto, konformist. Pa kupujem burek od sira. I burek ko burek bi mi sigurno već odavno dopizdio da nije konzervirane mješavine crvenog graha i kukuruza - mexican style. Tako ja kupim burek i mješavinu pa prelijem burek mješavinom, stavim u mikrovalnu na tretman u trajanju od jedne minute i imam yummi-obrok za 15 kuna. I sad vi mislite (uz bljak observaciju) da je problem u proizvodnji metana. E, nije. Mislim, jest... ali u ovom slučaju nije od krucijalne važnosti. Problem je u tome što se u produktu moje probave jasno vidi onaj žuti kukuruz, i to doslovno nedirnut. A nije riječ o onome kukuruzu što se svinje s njim hrane, nego o mekanom kukuruzu šečercu koji se skoro može mazati na kruh. I meni to nije bilo toliko čudno sve dok to uz kavu nisam spomenuo mojoj prijateljici Hihihi. A ona je rekla da je to nemoguće. Pa sam ja rekao da ne bih lagao o takvim stvarima... ima puno zanimljivijih tema za laganje. Hihihi je malo promislila i onda mi rekla da nisam normalan i da bi trebao poći u doktora. Pod nenormalnim je mislila na neadekvatnu probavu, a ne na psihičko stanje. A onda se ja sjetim još jednog čudnovatog fenomena moje probave. Riječ je o onome gulašu u crvenoj konzervi sa kravljom glavom u žutom krugu. Primjer majstorskog dizajna, usput rečeno. E, sad... nakon konzumacije tog gulaša (a, ovo je empirijski utvrđeno višekratnim eksperimentima, iako postoji mogućnost subjektivne interpretacije rezultata), tijekom uriniranja uvijek osjetim distinktan miris tog gulaša. Što je, blago rečeno, zbunjujuće. Jer ja gulaš ne uzimam intravenozno pa da se on metabolizira preko bubrega, onako neprerađen, već gulaš ide redovnim putem ko i sve druge masti, bjelančevine i ugljikohidrati. I sve bi se trebalo temeljito razgraditi na glukozu, amino-kiseline i što-ja-znam-što-bude-s-mastima, valjda trigliceridi. Ali miris nekako izbjegne sve te zamke, nepromjenjen uđe u krv (što znači da mi i krv miriše na goveđi gulaš) pa do bubrega, gdje isto tako nonšalantno prođe kao turist i dalje, sve do mog čuđenja pri aktu uriniranja. I što sad da radim? Da pođem u doktora?
E, sad... moj doktor, specijalist opće prakse, je ona vrsta dobričine koju ovi uvijek bolesni nanjuše nakon par pregleda pa se onda okome na njega kao hijene. Recimo, kad je na godišnjem i mijenja ga neko drugi, skoro niko od njegovih pacijenata nije bolestan, kad se on vrati, vrati se i horda ovih good-tajming oboljelih. Tako da mi čovjek djeluje kao da je stalno na rubu nervnog sloma, ali ga izvlači što je stvarno dobar u svom poslu. Uz sve to nađe i vremena da popriča s ljudima, čak i sa hordom metadonskih ovisnika koju on svakodnevno servisira. Ukratko, čovjek prema kojem osjećam određeno poštovanje.
I zamislite da mu ja usred jednog tako kaotičnog dana uletim s mojim problemom.
- Dobar dan, doktore.
- Dobar dan... u čemu je problem?
- Hmmm... ne znam kako bi vam objasnio... kad jedem onaj kukuruz šečerac, on prolazi
kroz mene nedirnut... mislim, izlazi isti k'o kad je ušao.
- I to je to?
- A imam i ovu situaciju s gulašom... naime, kad mokrim... nakon što sam jeo gulaš...
miriše mi na gulaš.
- Što ti miriše na gulaš?
- Pa... urin. I to svaki put.
- Aha...znači tako... e, to bi moglo biti nešto opasno... da vidimo... ovo s kukuruzom
ćemo lako riješiti, evo ti uputnica za visoku kolonoskopiju... to ti nije ništa strašno, ima
jedna srednje velika sonda koju će ti rektalno uvući kroz anus sve do cekuma pa ćemo
vidjeti zašto sereš kukuruz u komadu... a, ovo s gulašom... e, to je skoro sigurno
psihogeno, ili je psihoza ili je rana Alzheimerova ili neka druga demencija... a, vidiš...
kažeš gulaš... pa ako je goveđi, onda može biti i kravlje ludilo... u svakom slučaju
moraš hitno na psihijatriju.
- Ali... nije da to meni smeta toliko doktore...
- Eh, mileni... znam ja da to tebi sad ne smeta, ali vjeruj mi... uskoro će ti toliko zasmetati
da vrlo vjerojatno više nikad nećeš biti isti... sestro... zovite hitnu... imamo urgentan
slučaj za psihijatriju!
I tako... ta mi opcija definitivno otpada. Preostaje mi samo da se i dalje čudim.
Post je objavljen 26.02.2005. u 08:38 sati.