Kad je mali ekrančić s natpisom "Unable to connect" iskočio na pomno uređenom sučelju njegovog kompjutora, bio je na rubu da poludi. Omiljena ispričnica za život opet je zakazala. "Ništa sad", pomislio je, "moram pričekati do poslije ponoći da se gužva malo smanji. A onda sam opet doma."
Prekid veze na net zbio mu se u najgore moguće vrijeme. Točno kada je konačno popričao s djevojkom (ili odličnim glumcem u njezinoj ulozi) koja mu se činila zanimljivom, a do koje idući put neće moći doći tako lako, internet ga je izdao. Kao i on svoju bivšu, čiji je paketić maramica još ponosno ležao preko hrpe papira uslojene na radnom stolu. Liječenje prekida u nestvarnom svijetu vlastite glave postalo je mnogo zanimljivije kad je shvatio da nije jedini koji to čini, i da je internet bojišnica na kojoj mladić u najboljim godinama može mnogo toga postići. Pomno je ispunjavao tražene podatke, pazeći da sve što napiše a govori o njemu ostavi jak dojam i sačuva njegov bedem privatnosti. Jer oko njega na poslu kolegice su bile nadmoćne, udane i brbljave. Da je samo jedna od njih vidjela MuchoMachove zapise, loše bi završilo po njega.
Vratio se malo iza ponoći. Pokušaj spajanja propao je; sve je još bilo zauzeto. MuchoMacho kao da nije bio prisutan, njegov je sustanarski duh iščezao bez traga, vjerojatno zaglavljen u kablovima na putu k stvarnoj sreći, beskonačnoj online prisutnosti.
Mnogo kasnije, već su se kazaljke naslanjale jedna na drugu i na broj 2, konačno se spojio. Ona je još bila tu; srećkovićka, imala je očito stalni pristup internetu. Javila mu se rekavši da ne može ono što joj je poslao jer joj je ta poruka označena kao spam, k tome još zaražena virusom. Zabrinuo se. Nitko ne voli te male nametnike u svojoj nutrini, pa ni on na svom kompjuteru. Rekao joj je da će riješiti problem i javiti joj se sutra ujutro; zaželjevši joj laku noć, krenuo je po svoju bojnu opremu da gamad jednom zauvijek istjera iz svoje blizine.
Stranice su se mijenjale, instalacije slijedile jedna drugu, a kompjuter svakih nekoliko minuta bio paljen ili gašen. Pred jutro, oko 6, konačno su mu svi programi javili da je sve u redu. Zaspao je mirno i blaženo. Neradna je subota dobro počela.
Negdje popodne odlučio je vidjeti je li djevojka iz snova još online. Nije bila; dapače, nije vidio nikoga na listi na kojoj je trebalo biti dvadesetak imena. Zar svi imaju nešto pametnije od interneta subotom popodne? Kako, zašto? U glavi su mu se smjenjivale scene otmice voljene žene i razvaljenog rodnog sela u plamenu.. bio je otkućen, usamljen, nemoćan. Krenuo je na čitanje svojih omiljenih stranica.. ali odjednom su nestali i oni mali prozorčići koji su mu prije točno pogađali interese i pokazivali najnovije maminovce. "Zar me napustio i moj dobri kompić-duh?" Ništa mu nije bilo jasno. Sjetio se da bi možda bilo zgodno pročitati poštu. Odjednom, njegova je spora kanta učitala polaznu stranicu koja ga je tražila unos lozinke. Poludio je. Pa to nije radio mjesecima, otkud sad ta đavolija? Nije ju znao, niti ju se sjetio zapisati. I pošta ne bi otvorena. "Ma, to je ona nekaj zeznula.." Smislio je odgovor u trenu i s mržnjom se sjećao bivše ljubavi. Ali nije pomagalo. Samo da je malo dublje prokopao po svom sjećanju, sjetio bi se lozinke: njezinog rođendana. Ali nije moglo pomoći.. jer negdje je u bespućima svemrežja ostao pohranjen onaj dio njegove ljudskosti koji ga je činio pogrešivim i stvarnim. MuchoMacho ga je pojeo i bio je ugodno tup. Kako nije imao planova za izlazak večeras, odlučio se počastiti reinstalacijom cijelog sustava...
Post je objavljen 24.02.2005. u 12:22 sati.