Popizdila sam...razmišljam o svojim bajnim iskustvima sa muškarcima i ne vjerujem. Zasigurno ostajem sama jaaaaako dugo, zdravije je. Uvijek, ali UVIJEK mi se prikrpe niski, debeli, maloumni, ev.završena srednja ako mu pomoćna cvjećarska nije bila preteška. Zatim; proćelavi/ćelavi (ako imaju kosu obvezno je masna), prljavih noktiju i jako lošeg oblačenja. Tko me poznaje zna da mi izgled nikad nije bio bitan, ali dokad ću naletavati na KATASTROFE U SVIM POGLEDIMA??? Zašto ja ne mogu biti u zdravoj, kvalitetnoj vezi sa ZGODNIM, PAMETNIM, USPJEŠNIM, REALNIM, RAZUMNIM MUŠKARCEM?!
A neeeee, osuđena sam na djecu, na nezrelu gamad, na idiote koji nikad nisu vidjeli kako izgleda tuš i još mi tako smrdljivi priđu! Fuj! Ili žele da im glumim mamu, ili jebenu glupačicu al to ne ide! Ili si jadnica, ili imaš mozga u glavi. Možeš nakratko glumiti ali baš i ne ide...
Kao da me bog/vrag kažnjava. Kao da ja nemam pravo na sreću. Samo zato što nikad nisam obraćala pažnju na izgled obavezno dobijam ružne dobričine. I onda te dobričine ispadnu privjesci "vodi me svuda sa sobom jer sam ovisan o drugim ljudima" i nemaš nimalo vremena za sebe...guši te.... Dobro, neki imaju sindrom hobotnice, ako npr.šeta kraj tebe i jede sladoled iz posudice, toliko će se pripiti uz tebe sa željom da ima još dodatne "pipke" samo zato da te može obljepiti po tipu "Ona je MOJA". Neka svi vide da sam s njim, da smo u vezi, najbolje obljepiti grad jumbo plakatima sa zajedničkom slikom!
Možda tražim dlaku u jajetu, ma briga me. Naučit ću živjeti sama, na sve se čovjek navikne.
Post je objavljen 24.02.2005. u 09:01 sati.