Kemoterapijin blog se spominjao kod predsjednika i posvuda je, te pogledah da li on to spominje na svom blogu. Dakako, spominje, ima jedan tekstić kojem pročitah riječ dvije. Što da nije bilo? Kemoterapiju bi nazvali ili bahatim, ili samozatajnim, ili mističnim ili tako nekim imenom. No to nije zanimljivo.
Što prolazi kroz um čovjeka koji smatra dužnim napisati nešto o tome da ga se spominje okolo? To je zanimljivo. Ja tome ne sudim, samo mi je zanimljivo. Napraviš nešto, svi kažu da je dobro, i onda onaj trenutak gdje ti obznanjuješ svijetu da prihvaćaš njihovo divljenje. Taj trenutak me fascinira. Ne, dakako, kod ljudi već ogrezlim u takve socijalne vještine, kod njih je to rutina; nego kod nevinih ljudi još prekrivenih sa sluzi. Tu, TU se lomi nešto. Kad obznanjuješ svijetu koliko ti znači njihov glas.
Što ljudima znači koliko tebi znači njihov glas? Ja mislim puno. Ljudi vole kad si mekan. Opet, premekani dosade, vole kad ih kinjiš. Svega ima, čujmo slobodni prijevod djela pjesme od Eurythmicsa Sweet Dreams.
"Neki vole kad ih kinjiš,
neki vole kinjit jako.
Neki vole iskoristit,
neki vole iskorišteni bit'
jako."
Trenutak kada si u vrhuncu slave, kada si ranjiv od bljeskanja bliceva i tapšanja, često zna bit koban za neproračunate. Oh!
To je možda izraženije na netu jer ovdje se socijalni kontakt planira unaprijed, te čovjek neovisno o drugima odlučije kako će sve to obaviti. Bome sam otišao predaleko u filozofiranju, ne znam se vratit. Poznat mi je ovaj poštanski sandučić, ovdje sam bio. Ovaj ćukica nije prije lajao, gdje sam, oh, oh, gdje sam. Gdje. Gdje.
Post je objavljen 24.02.2005. u 01:07 sati.