Ne smanjujući osudu čina koji je učinio pojedinac koji je htio ostati zapažen u sustavu u kojemu je bio samo broj, i zahvaljujući Bogu da je sve prošlo bez težih posljedica, pomalo sam umorna od plakanja nad «sirotim» riječkim gradonačelnikom koji je proživio stravičan stres na radnome mjestu. Toliko mu je teško da «cijeli» riječki puk zajedno sa svim medijima drže papirnate maramice i pomažu mu brisati nos. No, pitam se da li i svaka službenica na banci ili prodavačica nekoga dućana kojoj pljačkaš uperi pištolj u glavu ili stavi nož pod vrat zaslužuje jednaku utjehu medija i javnosti? Javite mi ako ste čuli za to svjetsko čudo.
Ja danas ipak želim plakati nad jednim tužnijim događajem. U kojem je nestao jedan život.
Ne znamo još pod kojim se okolnostima desio taj strašni zločin i nije li djetešce možda rođeno mrtvo, ali svejedno me obuzima tuga sjećajući se na danas pročitani članak.
Jer ono što nikako ne mogu shvatiti jest činjenica da majka može svoje tek rođeno dijete spremiti u torbu i odložiti u smočnicu. Ne znam stvarno kojim riječima opisati taj grozan čin. Bespomoćno, malo dijete koje je DAR, a ne STVAR spakovati poput kakve lutke. I pustiti da u nekoj mračnoj i hladnoj smočnici umre.
Majci će se vjerovatno pripisati postporođajni sindrom (ili tako nekako, ipak nisam stručna na tom području) kao olakotna okolnost. No, ono što primjećujem kod majki koje ubiju svoje novorođene bebe, ili ih pak puste da umru, je da se one za sebe ipak zbrinu i da baš nikad nisu u takvom šoku da ne znaju spasiti svoj život. I zato ja za taj strašan čin ne nalazim ni najmanje opravdanje, jer ako to dijete nije bilo željeno od majke, bilo je od Boga. A sigurno i od mnoštva parova koji svim srcem žele imati dijete i podijeliti svoju ljubav sa onime kome je potrebna. I zašto ga onda ne obući u toplo, staviti u košaru i ne odnijeti pred vrata Caritasa, Crvenog Križa, bolnice? Ako već ne postoji ni jedno drugo rješenje.
Danas postoje razne vrste prava, no pitam vas, ima li nerođeno i tek rođeno dijete SVOJE PRAVO? Imaju li prava i onih 500 života u nekom zamrzivaču Petrove bolnice? Ili ćemo mi «veliki» uzeti sebi za pravo da «malome» i bespomoćnome određujemo kada će živjeti, a kada ne. Kada će na otpad, a kada ne? Nije li svaki život jednako vrijedan, i vaš, i moj, i bilo čiji, čak i nekog malog ljudskog bića kojeg jedva vidimo golim okom?
Mislim da bi se svi skupa trebali zamisliti.
Post je objavljen 23.02.2005. u 21:47 sati.