Jebote, kako smo tako fakin slijepi kad volimo. Mislim da mi je do sada dao milion nekih objashnjenja koja kurcu nisu valjala, u koja ni lud chovjek nebi mogao vjerovati. A ja sam vjerovala. Tek sad mi se povracha na pomisao kako sam se spushtala nisko. Shta sam dozvoljavala za onu jebenu mrvicu ljubavi. Koja i nije bila ljubav. Jer me nikada nije ni volio. Nikada. Ma shta da sad u ovom trenu mi kazhe, znam da je LAZH. I fakin je uvjek bila lazh. Sve je lazh! Eh, manje bi me bolilo bilo shta, sem lazhi. To je ono shto unishtava dushu. Shtu u jednom momentu mozhe da srushi kule i gradove. A rushilo je. I uvijek sam kretala iz pochetka. Jer sam imala vjeru. Jer sam vjerovala. Vishe ni to nemam. I interesantno je kada se ujutro chovjek probudi bez vjere, i nije tako strahovito kako sam si zamishljala. Nisi prazan. Jednostavno si svjestan. Sebe. Svega oko tebe. Svjestan si da je sve kurac, i da morash dalje. Htjeo ti to jebeno ili ne. Dalje morash. Dokazati svim pichkama koje su ti unishtile zhivot. Svim jebenim idiotima koji su pokushali da te unishte. Dokazati da mozhesh i bez njih. Da josh imash ljubavi, nade i vjere u sebe. Da su bili samo epizoda tvog zhivota, za neshto mnogo bolje, shto che tek dochi.
Ovim putem zhelim da pozdravim sve koji su mi ikada nanijeli zlo. Za sve male dushe koje su pokushale da umanje dio moga svijeta. Za sve jebene idiote koji me nisu bili vrijedni. Zhelim da vam pozhelim srechu, jer che vam trebati. Kada shvatite shta ste izgubili. Bit che kasno.
Post je objavljen 07.06.2004. u 11:04 sati.