Grčki tragičar, jedan od trojice velikih - mlađi od Eshila, stariji od Euripida. Zauzimao je visoke položaje u državnom i kulturnom životu Periklove ere. Zna se da je napisao peko stotinu dvadeset drama i veliki broj pjesničkih tekstova (peana i elegija), a od svega sačuvani su samo brojni fragmenti, torzo jedne satirske igre (Lovački psi) i sedam tragedija (Ajant, Antigona, Kralj Edip, Trahinjanke, Elektra, Filoktet, Edip na Kolonu). Sofoklo je unio značajne novine u antičko kazalište i dramu, koje su trajno obogatile i teatar i književnost. Razbio je uobičajenu trilogijsku shemu, pa je svaka njegova tragedija zasebna cjelina. Uveo je trećega glumca, smanjio ulogu kora a naglasio dramsku radnju i dijaloški princip njezinoga razvoja. Majstorski je razvio mehanizam postupnoga rasta dramske napetosti, sve do tragičnoga razrešenja, te je dramu kao književnu vrstu doveo do stupnja na kojemu je, po Aristotelovim riječima, "postigla savršen oblik". Za razliku od Eshilovih junaka, koji još djeluju na pozadini mitskoga usuda, Sofoklovi likovi su konkretni ljudi, koji govore, žive i djeluju na pozornici, u trajnoj tragičkoj napetosti između slijepe sudbine i vlastitih odluka. Zbog toga, i zbog apsolutne književne vrijednosti dramskoga teksta, Sofoklovi motivi i likovi žive neprolaznom aktualnošću na svim svjetskim pozornicama i danas, te predstavljaju nezaobilazni dio opće kulture i obrazovanja.
Post je objavljen 23.02.2005. u 15:05 sati.