Grčka
Kako bi jasnije prikazali odnose među tonovima, Grci su dijelili intervale u konsonantne i disonantne. Kvarta, kvinta i oktava su pripadale konsonantnima, a ostali disonantnima. Tetrakord, niz od četiri tona od kojih prvi i posljednji stoje u intervalu kvarte, bio je osnova melodijske misli. Također je bio i primarni element za građenje ljestvica. Vrste tetrakorda određivali su položaji polustepena u tetrakordu, pa su tako spajanjem dvaju srodnih tetrakorda nastajale različite ljestvice. Glavne ljestvice su bile dorska (npr. e-f-g-a-h-c-d-e), frigijska (npr. d-e-f-g-a-h-c-d), i lidijska (npr. c-d-e-f-g-a-h-c). Hipodorska, hipofrigijska i hipolidijska ljestvica nastajale su prebacivanjem gornjeg tetrakorda ispod donjeg; dok su hiperdorska, hiperfrigijska i hiperlidijska ljestvica nastajale prebacivanjem donjeg tetrakorda iznad gornjeg. Svih ljestvica bilo je teoretski devet, a u praksi sedam, jer su hipodorska i hiperfrigijska, te hipofrigijska i hiperlidijska imale jednak raspored stepena i polustepena. Neke od izvedenih ljestvica imale su i posebna imena, pa se tako hiperdorska nazivala miksolidijskom, hipodorska eolskom, hipofrigijska jonskom a hiperfrigijska lokrijskom. Kod Grka, izraz harmonija je najčešće označavao zbroj intervala i tonova u oktavi. U melodijskom oblikovanju pojavljuju se tri roda koja se temelje na tome da su dva unutarnja tona tetrakorda mogla mijenjati visinu. Dijatonski rod ima tetrakord koji je oblikom jednak kao npr. donji tetrakord dorske ljestvice (e-f-g-a). U kromatskom rodu visina drugog tona se mijenjala tako da se spuštao za polustepen (a-ges-f-e), dok se u enharmonijskom rodu mijenjala visina drugog i trećeg tona. Drugi ton se spuštao za stepen, a treći za interval manji od polustepena što znači da su i Grci poznavali mikrointervale. Ljestvice su tetrakordima mogle biti spajane na dva načina. Ukoliko je zadnji ton prvog tetrakorda bio i prvi ton slijedećega govori se o 'syenemenon' ili spojenim tetrakordima. 'Proslambanomenos' ili završni ton dodaje se ispod donjeg tetrakorda kod spojenih tetrakorda kako bi se dobila oktava. Ako su tetrakordi bili rastavljeni intervalom od cijelog stepena nazivali su se 'diazeugmenon' ili odijeljeni tetrakordi.
Cijeli grčki tonski sustav temeljio se na nizu od dvije oktave koji nazivaju 'sistema teleion ametabolon' (potpuni, nepromijenjivi sistem). Dorkoj ljestvici dodan je sa svake strane po jedan neodijeljeni tetrakord, a na dnu sistema nalazio se završni ton. Ton –a bio je sredina sistema, a naziva se 'mese' (sredina); ton –h zvao se 'paramese' odnosno 'najbliži sredini'. Ostali tonovi su nosili dva naziva od kojih se jedan odnosio na sam taj tetrakord. Mjesta na kojima se tetrakordi spajaju zovu se 'synaphe' , a mjesto koje odijeljuje drugi tetrakord od trećeg zove se 'diazeuxis'. 'Sistema teleion ametabolon' mogao je postati promijenjiv sistem ako bi se u nizu tonova od –d1 do –a2, ton –h zamijenio tonom –b.
U grčkoj glazbi veliku ulogu imao je ritam. Osjećaj ritma javljao se iz koračanja, pravilnih plesnih pokreta i kao posljedica metrike pjesničkog teksta koji je utjecao na melodijsko oblikovanje. 'Hronos protos' bio je osnovna, nedjeljiva vremenska jedinica, a uz pravilne, simetrične stope postojale su i asimetrične čiji tragovi se nalaze u folkloru raznih balkanskih naroda. Grci su već u 6.st. p.n.e. imali razvijen sustav notacije koji se sastojao iz slova jonskog i starodorskog alfabeta. Tonovi su se bilježili tako što su se slova postavljala nad tekst, a trajanje tonova i pauze bilježile su se posebnim znakovima.
Glavni grčki instrumenti koji su i utjecali na stvaranje glazbenih oblika bili su lira, odnosno 'kitara' i 'aulos'. Lira je bila kućno glazbalo, a kitara instrument javnih koncertnih nastupa. Oni su bili žičani instrumenti kod kojih su žice okomito položene i donjim dijelom pričvršćene uz rezonator. U početku bilo je sedam, zatim osam žica na liri i kitari, a u 5. st. p.n.e. broj žica se povećao na 11. Svaka od žica mogla je proizvoditi samo jedan ton, a svirači su žice dodirivali prstima ili pomoću trzalice. U solističkim nastupima bi izvoditelj desnom rukom trzao žice i tako izvodio napjev, a prstima lijeve ruke bi ga pratio. Od ostalih žičanih instrumenata najstariji je bio 'forminks', a jednožičani 'monokord' služio je za akustične probe. 'Sambuka, harfa u obliku polumjeseca i razne lutnje bili su stranog podrijetla. 'Aulos' je bio duhačko glazbalo, orijentalnog podrijetla slično oboi i sastojao se od cijevi s rupicama i otvorene na donjem kraju. Na gornjem kraju nalazio se dvostruki jezičak koji je pokretao sviračev dah. Klasični aulos sastojao se od dvije odijeljene sijevi iste duljine koje je svirač istodobno držao u ustima. 'Diaulos' je bio sastavljen od jedne kraće i jedne dulje cijevi. Na dubljoj cijevi se izvodila melodija, a na višoj pratnja i time se na neki način proizvodila heterofonija. Broj rupica na aulosu s vremenom se povećavao od četiri do dvanaest, pa zatim na petnaest. Također se i mehanizam instrumenta usavršavao, tako da je kromatski aulos omogućavao veliko bogatstvo moduliranja.
Kitarodija (lirodija) je najstariji i najdostojanstveniji oblik kojem je pripadalo solo pjevanje uz kitaru. Pjevač je istodobno pratio seb na kitari lezbijskog (azijskog) tipa. U pauzama bi odsvirao interludij trzalicom, i to desnom rukom. Glavna točka kitaroda bio je 'nomos' koji je posvećen Apolonu i sastojao se od nekoliko dijelova. Kitarodi su prvo izvodili ulomke iz epopeja uvodeći ih preludijem (proemij) koji su prethodili glavnoj točki odnosno 'nomosu'. Pjevanje uz aulos nazivalo se aulodija, Instrumentalna glazba obuhvaćala je kitaristiku i auleutiku pri čemu je muziciranje na aulosu bilo mnogo više cijenjeno a auleti su imali i bogat repertoar gdje im je glavna forma bila 'pitijski nomos'. Također je i uz solističke nastupe postojalo i muziciranje dvaju aulosa. U kitaristici sva pozornost umjetnika bila je usmjerena prema što vještijem ornamentiranju. Tek u 7. st. p.n.e. forma zborne glazbe dostiže znatnu razinu iako postoji od davnih vremena. Zbor je okupljao 15-30 pjevača čije nastupe su pratili aulos, kitara ili oba instrumenta zajedno. Članovi zbora pjevali su u oktavama ili unisono (svi istu melodiju). 'Tren' je bilo pjevanje povezano sa pretklasnom magijom koje se postupno razvijalo u oplakivanje i postajalo stalnim elementom pogrebnog obreda. Zbor je pratio aulos, a 'elegija' je bila podvrsta trena. 'Pean' je bila pjesma radosti, obično posvećena Apolonu. Pjevala je o zdravlju, a kasnije o sreći, dobru koje se očekivalo od bogova, pobjedama u doba ratnih pohoda. 'Ditiramb', praćen diaulosom bio je posvećen bogu Dionizu, a pjevali su ga za vrijeme proljeća. Sudjelovalo je pedesetak pjevača i plesača koji su kružili oko Dionizova oltara preobučeni u satire. Od ostalih zbornih oblika značajne su bile himne, upućene bogovima; zatim 'skolion' (napitnica); 'enkomij' (pohvalnica), 'hiporhema' (poskočnica), 'epinikij' (oda pobjedniku na javnim igrama); 'partenija' (pjesma u slavu Artemide); 'epitalamij' (podoknica pjevana pred ložom mladenaca). Važno je istaknuti i da su nastupi zbora u grčkoj tragediji uvijek bili uglazbljeni, a glazba je imala vodeću ulogu u kritičnim momentima razvoja dramskog zbivanja. Instrumentalnu glazbu su predstavljali nastupi svirača aulosa, koji je izvodio interludije a rijetko mu se pridruživala i kitara. Dijalozima u drami vladalo je recitiranje često uz pratnju aulosa.
Pitijski nomos
Sakadas, glasoviti aulet prvi je uveo 'pitijski nomos' u delfijske igre. Jedan aulos morao je opisati borbu Apolona sa zmajem Pitosom, u utvrđenom redoslijedu izvođenja točaka u kojima je trebalo prikazati uvodno raspoloženje, Apolonov izazov zmaja, njihovu borbu, Apolonovu pobjedu i njegove pobjedničke pjesme. 'Pitijski nomos' je prvi pokušaj stvaranja programne glazbe iako veoma primitivan.
Položaj glazbe u Grčkoj bio je specifičan među umjetnostima, što možemo zaključiti na temelju toga da je izraz 'Musike tehne' (umjetnost muza) obuhvaćao instrumentalno sviranje, pjevanje i ples. U životu Grka glazba je imala veliku ulogu jer su vjenčanja, pogrebi, poljski radovi, vjerski obredi, javne svečanosti i igre bile praćene glazbom. Uzrok cvatu glazbe bio je u tome što su Grci teže poslove prenosili na robove i time imali više vremena da se okrenu umjetnosti, odgoju i glazbi. Također su glazbi davali i posebnu funkciju koja je obuhvaćala socijalno i političko područje. Gledajući sa etičkog stajališta izgradili su čitav sistem moralne valjanosti ili štetnosti pojedinih napjeva i ljestvica na kojima su izgrađeni.Tako su, na primjer, smatrali da su dorski napjevi muževni, ozbiljni, veličanstveni, prikladni za ostvarenje pune duhovne ravnoteže i za herojsko-ratničke pothvate. Frigijski napjevi su izazivali uzbuđenja i strasti, lidijski bol, a hipolidijski su navodili na raskalašenost. Tako govori i legenda prema kojoj je jedan pijani mladić poludio slušajući neki frigijski napjev, a da mu je razum vratio Pitagora pomoću nekog drugog prikladnog napjeva. Grci su vjerovali da u glazbi postoji velika sugestivna moć koja će u čovjeku razvijati odlučnost, muževnost, hrabrost, lijenost ili mlitavost. Tako su i instrumenti, prije svega, kitara, lira i aulos imali dodjeljene negativne i pozitivne osobine. Lira, odnosno kitara bila je povezana uz Apolonov kult i bila je instrument vedrine i duševne ravnoteže. Aulos je bio dionizijski instrument uzbuđenja i strasti. Unatoč tome što je aulosu pripadala značajna uloga u glazbi starih Grka, Platon je nastojao ukloniti aulos i dionizijsku glazbu. Njegova izreka 'Što je bolja glazba, bolja će biti i država!' najbolje obilježava pristup prema omladini Grčke koja je morala učiti samo dobru glazbu i time usavršavati duhovni život, stišavati strasti i smirivati zle pobude. Uz Platona, i Pitagora je bio uvjeren da će put k čistoći duše naći uz pomoć glazbe.
Glazba u Grčkoj imala je veći ugled od ostalih umjetnosti, a kad se za nekoga govorilo da je 'musikos', to je značilo da, osim što razumije glazbu, da je i obrazovan. Općenito, Grci su smatrali glazbu darom bogova, a i prvi glazbenici koji se spominju bili su Amfion, Linos, Marsija i Orfej. Također je, kod Grka, glazba jedina umjetnost kojoj ime potječe od božanstva – Muza.
I na kraju...
Početak glazbenog izražavanja zagonetan je kao i sam početak djelovanja ljudkog bića, odnosno trenutak kada se u prvim ljudskim jedinkama stvorio razum koji ih je odvajao od ostalih živih bića. Sa razvojem čovjeka kao društvenog i inteligentnog bića počinju se izdvajati i prvi pokušaji glazbenog izražavanja kroz razne obrede, fizičke radove, kao i u trenucima privlačenja suprotnih spolova.
Uz pojavu prvih civilizacija, glazba se počinje izdvajati kao umjetnost, i prije svega, glazbi se pristupa sa golemim poštovanjem. Ovisno o položaju pojedine civilizacije, društvenom uređenju, i pristupu glazbi kao umjetnosti, nailazimo na mnoge sličnosti ali i razlike. U Egiptu, kao jednoj od najstarijih civilizacija, glazba se pojavljuje u još uvijek relativno primitivnom obliku, ali unatoč tome sve znamenitije svećanosti, povorke i gozbe su bile praćene glazbom. Indijskom, kao i glazbom Indonezije proteže se interval od Ľ stepena koji čini melodije kao i glazbu općenito, specifičnom za to područje. Za kinesku glazbenu umjetnost može se reći da je ogledalo hladnoće kineskog društva i odbijanja čovjeka kao pojedinca, dok je glazba Rima bila prolazna, bez ikakve osobite značajke koja bi je obilježila kao autohtonu i specifičnu. Iako su Rimljani preuzeli mnoge značajke grčke glazbe, u samom pristupu veoma su se razlikovali od Grka. Već u počecima grčke civilizacije glazba se počinje izdvajati od plesa i govora kao zasebna umjetnost, da bi se u 5. st. p.n.e., na vrhuncu razvoja Grčke, ponovno sinkretizirala i time stvorila grčku tragediju, značajnu za razvoj književnosti i glazbe sve do današnjih dana. Apsurdna činjenica je da danas, u 21. stoljeću, glazba ima mnogo manju vrijednost kao umjetnost, a može se tek djelomično 'opravdati' dehumanizacijom potrošačkog društva koja je rezultirala općim klonućem ljudskog duha neophodnog za razvoj umjetnosti.
Post je objavljen 23.02.2005. u 11:47 sati.