Istraživanje koje je Amartya Sen objavila 1990 godine pokazalo je da zbog iznimno velikog mortaliteta žena u Kini, Indiji i ostalim aizijskim zemljama, na ovoj planeti nedostaje nekih 100 milijuna žena, što je objektivno ogromna brojka. Uobičajeni odnos muško-žensko prilikom rođenja je negdje 1.05, a koji se objašnjava uobičajeno većim mortalitetom muškaraca i većim doživljenjem žena što pak na kraju odnos muško-žensko svede na brojku vrlo blisku 1:1. Za kinu se vjerovalo kako je riječ o velikom broju abortiranih i/ili mrtvih novorođenih djevojčica. Od 1980 uočava se promjena odnosa između muške i ženske djece pa se tako odnos u kini, indiji i pakistanu povećao na 1.08, a ta promjena nije bila dovedena u relaciju s npr. ekonomskim uspjehom pojedine regije nego je izolirana na isključivo tu zemljopisnu zonu. Daljnjim istraživanjima dokazano je kako dobar dio krivice treba svaliti na virus hepatitisa B (HBV) koji kod roditelja nosioca virusa uzrokuje iznimno visoke odnose muško-ženske djece do čak 1.8-1.9 što je više nego dovoljno da stvori vrlo vidljivu statističku anomaliju. Ovakva anomalija se uočava i kod imigranata koji su se naselili u druga područja (primjerice USA). Početkom upotrebe cjepiva protiv HBV virusa (sredinom osamdesetih) iskrivljeni odnosi su se polako počeli vraćati u normalu.
Otkatko se ultrazvuk počeo koristiti odnosno da budemo precizniji otkako su ga kinezi počeli masovnije koristiti, u kini se počeo u posljednjih desetak godina ponovno mijenjati odnos muško-ženske djece i on je s odnosa 1.09 u 1982. skočio na 1.18 u 2000. Rezultati iz 1982 nastali su utjecajem HBV virusa, dok su ovi iz 2000 nastali zbog selektivnih trudnoća kineskih majki (ne zaboravite kako je kina zemlja u kojoj smijete imati jedno dijete).
Ovo je kratki (i vrlo grubi) prijevod članka iz posljednjeg broja Business Week-a (a kojeg čitam svaki tjedan posredstvom zinija), a koji mi se činio toliko interesantnim da sam ga odlučio blogirati.
Post je objavljen 22.02.2005. u 23:04 sati.