Nakon sto godina se javljam. Nisam baš ziher da ću moći držati korak s iskusnim blogerima koji ovdje pišu par puta dnevno, ali nije ni bitno, zar ne?
Možda bih se za početak trebala predstaviti. Rođena sam prije točno četrdeset i dva dana nakon devet mjeseci ugodnog ljuljuškanja u svom privatnom bazenu i skoro dva dana poroda, u kojem sam se svim silama borila da ostanem kod mame, ali zli stričeki u bijelim kutama i zle tete u zelenima su bili jači od mene i uspjeli su me iščupati van. To je za mene bila strašna trauma, a da ne govorim o povredi privatnosti, prava na izbor mjesta stanovanja i napadu na moju malu ličnost, što me motiviralo da iste sekunde iz petnih žila i kao znak krajnjeg protesta zaplačem.
Ne da me nitko nije doživljavao, nego su mi prerezali dovod hrane, odnijeli me pod slap hladne vode i, nakon neumjesnih provjera, pipkanja i ispitivanja, stavili me mami u naručje. Tata je prosuzio i da ga mama nije podsjetila ne bi me slikao, tako da bih ja ostala bez fotki svojih prvih trenutaka na ovom svijetu. Mogu vam reći da je mama sasvim zgodna, sad kad ju konačno vidim s vanjske strane. Ni tata nije loš, dapače. No, trenutak blaženstva brzo je prošao. Mene su odveli u sobu s puno beba, koje su skroz bez razloga i sasvim neinteligentno vrištale, a mama je ostala u sobi u kojoj sam se rodila, a iz koje je i tata vrlo brzo dobio cipelu. Kad sam vidjela kaj su mi napravili, i ja sam se pridružila naoko bezrazložnom i nimalo neinteligentnom vrištanju. Kad sam shvatila da nikog nije briga za moj snažni i nadasve iskreni protest, zaspala sam u suzama, u nadi da ću što prije vidjeti svoju maaaaamuuuu...
Post je objavljen 07.06.2004. u 01:43 sati.