Ovo ide na nas, držatelje kućnih ljubimaca.
Oduvijek sam voljela mačke. Oduvijek sam imala mačke. Ali nikada nisam smjela mačku držati u kući i uvijek su to bile obične kućne mačke.
Svoju prvu mačku sam dobila kao klinka i bila je to ljubav na prvi pogled. Mama ju je ulovila u tvornici u kojoj je radila i maca je bila totalno divlja. Frktala je na sve žive, osim na mene. Mene je bezgranično voljela iako sam ju ja kao što sva djeca od ljubavi gnjave svoje mace, gnjavila do iznemoglosti.
Međutim maca se voljela mačore i svakih par mjeseci smo imali poplavu malih miceka. Tata je odlučio da to više tak neide, i umjesto da to humano rješe sterilizacijom, moju su macu odvezli u neku crkvu kod nekog zvonara na selo. Moje malo srce se bilo zauvijek slomljeno.
Mama se smilovala i dozvolila mi novu macu, pod uvjetom da je muška.
Sestrična je našla u Novom Zagrebu napušteno mače. Znala je koga treba zvati. Mama i ja smo tramvajem išli po mačića. Taj je bio totalno spaljen i stalno je visio po šumi i vjerovatno su ga lovci ubili jer ga jednog dana više nije bilo.
Tuga je ponovno zavladala. Mama je ponovno bila milostiva. Ovog puta smo uzeli mačića iz oglasnika.
Bio je smješan, narančast ko Garfield pa smo ga tako i zvali.
Njega je pak netko otrovao.
I onda sam ja rekla - dosta. Kad se udam imat ću macu u kući i nitko ju neće otrovati ili ubiti.
Ali, 92 sestra je imala tour de selendre gdje mi živi kojekakva rodbina i kod tete je vidjela prekrasnog mačića i donjela mi ga.
Sram me reći, imala sam 15 godina, ali rasplakala sam se ko malo djete. Bio je zaista predivan. Ali zaista malen. Još i nije bio za odvojiti od mame.
Tata ga naravno nije dao u kuću, ali je pristao na balkon.
Kako je on zaista bio malen, lako se provukao kroz ogradu, a najdraže mu je bilo spavati na onom limenom dijelu koji odvodi vodu sa balkona. Onda bi se probudio, ili bi ga nešto prepalo i tresnuo bi dolje na beton. I tako nekoliko puta. Na prvi pogled mu nije bilo ništa, ali njegovo kasnije ponašanje je pokazalo da mu se očito nešto poremetilo u glavi. Već i kad je imao više od 10 godina igrao se i mazio kao mali mačić i bio je malo priglup, i uvijek je morao hodati točno po sredini i točno ispred osobe na koju se je namjerio. Ja sam voljela reći da je mentalno retardiran. Na kraju je već bio star, i oglušio je i ispali su mu svi zubi, i nije mogao ni jesti ni ništa pa smo ga odveli na uspavljivanje.
I onda sam se ja prije godinu i pol udala.
A već i prije nego sam se udala, dovela sam macu. Malo čupavo klupko nježno sive boje i plavih očiju.
Ali vraga, s vremenom se mjenjala i na kraju je završila kao kombinacija smeđe-bež-crne boje u kombinaciji kornjačevine, sa jantarnim očima.
Smješna je do besvjesti.
Ona vedri i oblači našim životima.
Ona smije što god hoće i ništa joj nije zabranjeno.
Spava sa nama na krevetu. Ponekad kod muža na jastuku, ponekad kod mene.
Jede samo Whiskas vrećice i Royal canin za sterilizirane mace jer smo ju nakon prvog okota sterilizirali.
Ima svoju fotelju i svoju dekicu ali svoje dlake ostavlja posvuda jer je ustvari sve njeno.
Na stolicama od eko-kože redovito oštri kandže i totalno ih je svih 10 uništila
Mačje drvce je totalno ignorirala čak i kad sam joj sve igračke pobacala u kutijicu. Ona ih je hladokrvno sve povadila van i nikad više nije ušla unutra.
Mogli smo samo zaključiti da ona ne zna da je mačka i da ona misli da je čovjek.
Jednom sam čitala knjigu o pudlici Josephine koja je kad su ona i njena gazdarica bile pred ogledalom, stalno gledala u gazdaricu uvjerene da je to ona.
Tako i moja maca misli da je čovjek. Zato što se mi prema njoj ponašamo kao da je čovjek.
Znam da to i nije baš normalno ali što mogu.
I zato se pitam: Jesmo li normalni?
Nemogu shvatiti kako netko može svoga kućnog ljubimca izbaciti na ulicu. Ili male psiće i male mace ostaviti napuštene.
Kako netko može biti tako okrutan da tuče svoje kućne ljubimce?
I opet se pitam: Jesmo li normalni?
Post je objavljen 22.02.2005. u 18:12 sati.