Glazbena kultura arapsko- islamskog svijeta
Za teoriju arapsko-islamske glazbe značajno je postojanje intervala manjih od polustepena. Dokazi za postojanje mikrointervala nalaze se u teorijskim postavkama koje dijele oktavu na 17-24 tonova, ljestvice su uzlazne, a ima ih mnogo. U 18.st. G.A.Willoteau je otkrio 1428 vrsta arapskih ljestvica. Ritam arapske glazbe je nesimetričan, osnovan na slobodnom nizanju kraćih i duljih ritmičkih jedinica. U ovisnosti o metričkim obrascima u stihovima, osnovna ritmička jedinica umnažanjem tvori različite ritmičke figure. Teoriju o melodijskim modelima izgrađuju srednjevjekovni arapski teoretičari i nazivaju je 'maqam'. Postoji 12 'maqama' i svaki ima svoj temeljni ton i točno određeni broj tipičnih melodijskih pomaka.
Od žičanih instrumenata u predislamskom razdoblju nailazimo na 'rebab', iz kojeg možemo naslutiti značajke današnje violine. Sastojao se od dvije žice, kruškolikog ili četverouglastog rezonatora i dugog vrata. Također je i 'tanbur' odnosno vrsta mandoline bio sastavljen od dugog vrata i dvije žice. Između 7. i 9 st. pojavljuje se 'ud' (ili al – 'ud) sastavljen od 4 žice ugođene po kvartama. Javljaju se i instrumenti poput harfe, citre te nekoliko duhačkih instrumenata nalik na obou i flautu. Od udaraljki poznat je plosnati ručni bubanj 'duff' ili def i veliki bubanj.
U predislamskom razdoblju karakteristično je psalmodijsko recitiranje stihova iz narodnih epova uz pratnju rebaba. Zapisanih napjeva je malo pa se zato arapska melodija i struktura proučava u stanju u kakvom je danas. U razdoblju između 7. i 9. st. melodija postaje bogatija i stvaraju se četiri temeljna ritmička obrasca. Kao posljedica nastupanja glazbenika na dvorskim ceremonijama odnosno nizanja glazbenika jednim za drugim nastaje 'nauba', skladba u obliku suitnog niza instrumentalnih i vokalnih stavaka. Vokalni stavak se razvija u shemu zvanu 'aaba' koja je i danas prisutna u arapskoj glazbi. U periodu od 9. do 15. st. razvijaju se dva glazbena središta arapske glazbe, a to su Bagdad i Cordoba. U tim središtima niz teoretičara obrađuje i zapisuje obilježja arapske glazbe. Od njih najpoznatiji je Alfarabi (oko 870.-oko 950.). Značajno za njih je temeljito proučavanje i prilagođavanje grčke glazbe arapskoj. Osim mujezinih zazivanja i recitiranja ulomaka iz kurana nema druge vjerske glazbe.
Japan
U Japanskoj glazbi, od instrumenata, posebno se ističe 'biva' s hvataljkom koja je srodna lutnji, zatim 'šamizen' sastavljen od tri žice i dugačke hvataljke. 'Koto' je tip velike kitare sa 13 navoštenih žica a 'šakuhači' je flauta od bambusove trske.
Kao u kineskoj tako i u japanskoj glazbi prevladava pentatonika ali sa polustepenima. Općenito, od kineske glazbe razlikuje se većom slobodom i raznolikošću ritma. Između 8. i 12.st. razvija se glazba specifičnog stila svana 'gagaku'. 'Gagaku' izvodi instrumentalni sastav sastavljen od udaraljki, žičanih i duhačkih instrumenata. Također se najčešće izvodi na otvorenom kako bi se uskladilo sa ljepotom prirode i njezinih zvukova i šumova. 'No' je scensko djelo slično grčkoj tragediji u kojemu se pjeva, pleše i recitira. Jedino se flauta upotrebljavala od instrumenata. U građanskom sloju razvija se posebna scenska vrsta nazvana 'kabuki'. Kasnije se pojavljuju kraće pjesme 'ha-uta' ili 'ko-uta' koje ponajviše pjevaju gejše, dok su mnogo opsežniji 'naga-uta' za glas i instrumente.
Indonezija
U glazbi Indonezije nailazimo na mnoge elemente koji potječu iz Kine, Indije, Arabije i koji se stapaju sa njihovom tradicijom. Osobitosti glazbene strukture Indonezije prije svega su intervali. Na Javi postoje dva tonska sustava: 'pelog' je sastavljen od 142 ljestvice i 'slendro' koji je sastavljen od 101 ljestvice. 'Pelog' se temelji na sedmotonskom, a 'slendro' na pentatonskom nizu. 'Slendro' dijeli oktavu na pet jednakih intervala od kojih se samo neki približavaju našoj kvarti i kvinti. 'Gamelan- orkestar' je tradicionalni instrumentalni sastav u kojemu nastupa i do 60 svirača. U Indoneziji postoji na tisuće takvih sastava i svaki ima svoj repertoar i način ugađanja tonova. Od instrumenata sudjeluju gongovi, bubnjevi, ksilofoni, gudački instrumenti, dugačke flaute i citre, a javljaju se i glasovi. Dok jedna grupa instrumenata izvodi glavnu melodiju, druga je ukrašuje i varira, a gongovi odijeljenim udarcima provode periodizaciju melodijskog toka.
Rim
Glazbena teorija Rima bila je temeljena na grčkoj, ali u školama nije zauzimala jedno od središnjih mjesta. U instrumentariju nailazimo na aulos (tibia), kitaru (lira), cimbal te velik broj duhačkih instrumenata kao što su tuba, rog (buccina) i lituus. U rimskom narodu često se pjevalo što se vidi iz radnih pjesama, vojničkih kao što je koračnica i sakralnih napjeva. Glazbenici su u Rimu osnovali čak i svoje 'cehovsko' udruženje zvano 'Collegium tibicinum Romanorum'. Najznačajniji predstavnik komedije, koja se posebno razvila, bio je Plaut. U rimskoj komediji posebno se razvilo solo-pjevanje, a bilo je i instrumentalnih točaka.
U društvenom životu, glazba je postala umjetnošću za mase, a na priredbama u rimskom cirku i kazalištu nastupali su solisti-virtuozi iz Grčke i Aleksandrije. Kućni orkestri imućnih privatnika bili su sastavljeni od robova, a u dvorcima vlastele često su postojale i hidrauličke orgulje koje nisu služile zbog vjerskih potreba, već zbog zabave. Iz svih tih činjenica lako je zaključiti da Rimljani nisu poznavali glazbeni etos, već da im je glazba služila za zabavu i da je, uz svečanosti, imala svrhu da odvrati pogled širokih slojeva od društvenih i državnih problema. Kao što je i sama glazba Rima težila k vanjskom, a tome i k prolaznom, tako se i nije sačuvao niti jedan rimski glazbeni spomenik.
Sutra u posljednjem nastavku slijedi: Grčka
Post je objavljen 22.02.2005. u 13:21 sati.