Moj puta ka Islamu
Moji prvi dodiri sa islamom bili su u Sarajevu. Rano ujutro i naveče prilikom zalaska sunca čuo se je mujezin kako iz doline Miljacke zove vjernike na namaz. Na jednom brdašcu, koje se proteže do u čaršiju, sjedimo u bašči i gledamo na grad. Minareti i crkve se isprepliću. Nakon što mujezin završi, počinju zvoniti zvona sa katedrale i sve se stapa u zalasku sunca preko mnogih brda koje okružuju grad.
Moja majka je katolkinja, moj otac je musliman koji je odrastao u komunizmu i sa vjerom nije imao ništa. Moji roditelji se nisu mogli dogovoriti da li da me pokrste ili da me obrežu, te su meni ostavili odluku za dan kada budem dovoljno zreo za to.
Vjera je u mome životu igrala malu ulogu. Ali, ja sam uvjek vjerovao u Boga i kroz mnoge doživljaje sam svoje vjerovanje učvrstio. Bio sam u crkvama ali nikada nisam ušao ni u jednu džamiju. Za mene je to bio jedan strani svijet kojeg sam posmatrao sa odstojanjem. Na žalost, od samog moga djetinjstva sam imao mnogo predrasuda prema muslimanima. U komšiluku, u Njemačkoj gdje sam odrastao, su živjeli mnogi Turci, čiji je porodični život bio nesređen. Muslimanke su morale ići nekoliko koraka iza svojih muževa. Očevi su redovno tukli svoju djecu, a i majke su bile žrtve izljeva gnjeva muževa. Naše turske komšije su na mene ostavile veoma negativan dojam. Danas znam da takvo ponašanje nema veze sa Islamom.
Upoznao sam jednu djevojku, oženio se, dobili smo sina i život je krenuo svojim tokom. Pare su tada za mene bile ključ ka osobnoj slobodi i sreći. Kod mojih prijatelja je važilo da si bez para niko i ništa. Samo ako si uspješan u svome poslu i ako imaš materijalnih sredstava, uspio si u društvu. Za kratko vrijeme, materijalno sam daleko dogurao – dok jednog dana se sve nije srušilo kao kula od karata.
Moja žena se htjela od mene razvesti i zadržati sina za sebe. Nisam odmah shvatio šta bi to za mene značilo. Nekoliko mjeseci prije toga sam ona nije htjela da se preselimo u južnu Njemačku, gdje sam dobio novi posao, te sam isti izgubio. Na ovaj način sam izgubio svoga sina, jer mi je bilo dozvoljeno da ga posjetim samo jednom u mjesecu. Pred sudom sam se osjećao krajnje poniženim jer nisam bio u stanju ništa da uradim. Alimentacija je bila toliko velika da je nisam mogao mjesečno plaćati. Dio moje plate bi direktno išao mojoj ženi. Odjednom sam imao velike dugove i ostao sam bez para, bez porodice i bez posla. Sve je bilo izgubljeno.
Prije dvije godine sam bio opet u Sarajevu. Još od moga djetinjstva me je taj grad opčaravao. Iako sam nakon rata neredovno posjećivao grad u njemu sam se osjećao kao kod kuće. Nisam tačno znao šta me očekuje; Sarajevo je za mene bilo zadnja slamka. Nešto sam tražio, ali nisam znao šta. U Sarajevu sam upoznao jednu muslimanku. Ona mi je objasnila šta znači biti musliman, šta znači klanjati pet puta na dan i živjeti po islamskim propisima. Imao sam puno pitanja, na koje nisam mogao dobiti podrobnije odgovore. Jednog dana, za vrijeme ramazana 2003. godine, usudio sam se po prvi put ući u džamiju. Moram priznati da se nisam baš osjećao lagodno u svojoj koži. Već u dvorištu Begove džamije osjećao sam da su sve oči ka meni uperene. Kroz glavu su mi strijelile misli – smijem li ja uopšte ući unutra? Šta će se desiti kada ljudi primjete da ne znam klanjati i da nisam musliman? Osjećaj je bio jači kada sam izuo cipele i oklijevajući ušao u džamiju.
Bio sam iznenađen svijetlim i bijelim zidovima i visinom unutrašnjosti džamije. Sjedoh odmah desno na jednu klupu. Pored mene su bili neki stariji djedovi koji su me posmatrali od glave do pete. Džamija se je brzo punila. Ali šta je ovo? Svako je za sebe klanjao i izgledalo je haotično. Bez nekog reda, ljudi su izgovarali molitve, jedan bi ustao, drugi bi sjeo, treći je čelom dodirivao tepih. Ovo je išlo neko vrijeme dok nije došao imam. Onda je sve iznenada zanijemilo. Ljudi su napravili redove iza imama. Popunili su se redovi. Još i danas se sjećam nekih ljudi, koji su se pred sam namaz okrenuli i gledali u mom pravcu. Stariji muslimani su klanjali, sjedeći pored mene. Ova skupina muslimana je na mene djelovala veoma homogeno, svi su bili jednaki pred Allahom, bez obzira gdje se u džamiji nalazili. Tako se je moglo desiti da jedan profesor klanja pored policajca, jedan prodavač pored bankara. Pošto su safovi bili popunjeni, nikada ne bi znao ko je osoba koja pored tebe klanja. Svi su bili okrenuti Mekki i zbijeni jedni pored drugih, tako da su im se ramena dodirivala. Atmosfera zajedničkog je lebdila iznad naših glava. Sve je bilo u harmoniji, sve je bilo čisto – svi su bili jednaki pred Allahom. Kada su zajednički izgovorili 'Amin' uhvatila me je neka jeza. Bio sam iznenađen u kojoj mjeri je Islam sličan kršćanstvu – da li je ovo bilo isto kao i 'amen' kršćana u crkvi? Od svoje katoličke bake sam ovu riječ često puta čuo, a sada ovaj doživljaj u džamiji. Kroz brojne kasnije razgovore sam shvatio da Islam ima dodirnih tačaka sa kršćanstvom i da je Islam prirodni nastavak jevjrejstva i kršćanstva. Jedan drugi pokret klanjača je za mene imao simbolni karakter – na završetku namaza svi su istovremeno pomjerili glave na desnu i lijevu stranu, kao da su htjeli da otjeraju zlo od sebe.
Molitva je kao i u svakoj vjeri čin čišćenja od grijeha, koje radimo svjesno ili nesvjesno. Ovo se da osjetiti posebno u namazu kod muslimana. Čak i sam abdest – pranje pred namaz – oslobađa čovjeka. I u istinu svaki put nakon abdesta osjećam se opuštenim i u stanju sam da uredim svoje misli.
Ovo je bila moja prva posjeta džamiji. Nastala su mnoga pitanja. Htio sam nekoga upoznati, ko se sa Islamom svakodnevno druži i ko živi tu vjeru. U proljeće 2004. godine sam krenuo ka Bjeloj džamiji u Sarajevu. Nakon prvog razgovora sa imamom osjećao sam duboku vezu sa njim. "Islam ti hoće pomoći a ne kazniti. Islam te približava Bogu." I to je sva tajna. Jednu čitavu heftu smo svaki dan pričali i diskutovali o svim temama, koje su mi ležale na srcu. Nakon tog vremena bilo mi je jasno – to je moj put.
Moj truhli materijalistički fundament, na kojem sam gradio svoj dosadašnji život, sam ostavio po strani. Jedino što mi je sada bilo važno jeste moja vjera u Allaha. Prvog aprila 2004 godine sam izgovorio šehadet i od tada sam dio ummeta Muhammeda s.a.w.s.
Amir B.
Post je objavljen 21.02.2005. u 22:13 sati.