Stvarno nisam mislila imati ovaj blog, ali eto – puknula me inspiracija. U biti, bila sam na jednom dobrom blogu i tamo sam vidjela neke zanimljive teme pa sam i ja odlučila npisati postić, a pošto moja best frendica isto ima blogić možda će se teme ponavljati, nemojte se ljutiti.... Nisam sigurna da li će se ovaj blog održati dulje vrijeme, vidjet ćemo! Pa, krenimo onda....
Evo mali osvrt na pitanje tj. trač koji se već tjednima vrti po školi – ajme, ona se upoznala s njim, ona automatski plazi za njim... Mislim da će ljudi koji idu u moju školu shvatiti o čemu govorim. :))) Ali neću ovdje pričati o tome, o točno tom slučaju, već općenito o upoznavanju i prilaženju nekom tipu/curi. Znate onu staru „Tko ne riskira, ne profitira“. Posljednjih nekoliko godina čvrsto vjerujem u tu izreku, i držim se nje u svim situacijama gdje je to moguće. Jer iz vlastitog iskustva, i iskustva mojih frendica, znam da je to istina. Npr. ako ti se netko sviđa, zašto mu ne prići?! Pa nije to tako teško! Istina, prije nekoliko godina i meni je to bila noćna mora.
Sjećam se pred dvije godine kad sam bila s frendicom na moru (Vedrana, big pozdrav!!), tjedan dana smo škicale jednog tipa za kojeg smo znale da nije Hrvat (kasnije smo saznale da je Čeh). Silno smo ga željele upoznati jer je tip bio pravi komad (isti Hayden Christensen!), ali bile smo prilično sramežljive. Iako to do tada nismo ni shvaćale. Mislile smo da smo potpuno otkačene i spremne za sve, ali sve do kada nije došlo do situacije kada smo se trebale upoznati s tipom, nismo znale da nemamo muda za to. I tako je prolazilo vrijeme, dani, a mi smo i dalje samo škicale. Onda je napokon jednog dana meni dopizdilo. Rekla sam si – sad ili nikad! I upoznala sam se s tipom! Poslala sam Vedranu nekuda, da ostanem sama s njim na igralištu i... Prišla mu! Da, bilo je strašno teško, usrala sam se, ali uspjela sam! Razmjenili smo par riječi (i to na engleskom), saznala sam kako se zove (danas se više ne sjećam, samo znam da smo ga zvale Scott), saznala sam da sutra ide doma... Možda sam ispala malo glupa jer je tip imao 18 godina a ja 15 (a u to vrijeme svi mislimo da smo na vrhuncu svijeta), ali nije me bilo briga. Nikada ga više u životu neću vidjeti, a ja sam sebi dokazala da imam dovoljno petlje i hrabrosti za napraviti nešto takvo!
I od tada se uvijek držim te stare izreke. Pa onda ljudi, slijedite moj primjer! Ništa vam neće samo pasti u ruke, za sve se trebate potruditi. A ako se dovoljno potrudite, možete uspjeti u svakom naumu. Što se tiče dečkiju/cura, nemate se zašto bojati odbijanja. Svatko ima svoj ukus, tako da postoje velike šanse da ćete se nekome svidjeti, kao i isto tako da nećete. Ali odbijanja se ne treba bojati, ako ne probate nećete dobiti ništa, a ako probate možete dobiti nešto čega ćete se sjećati čitav svoj život! Pa vrijedi li to malo stresa i živciranja, znojenja pred sam čin prilaženja dečku/curi? Ja mislim da vrijedi! Život je jedan, vrijedi riskirati!
Eto, od gore spomenute situacije uvijek riskiram. Ako već ja sama ne priđem dečku, dam mu do znanja da mi se sviđa i tada, ako se i ja njemu sviđam, on napravi prvi korak. Ako ne – nikom ništa, ja sam ipak probala. To je jedan od mojih životnih mota, kojeg se čvrsto držim. Poznat mi je onaj osjećaj leptirića u želucu kad ga samo pogledate a kamoli kad zamislite da razgovarate s njim. Ali ako ne pokušate, nikada nećete niti progovoriti riječ s njim/njom, a kamoli sve ono što ste tisuću puta vidjeli u svojoj mašti. Svaki put kada nekome samo date do znanja da postojite, ta osoba će vas uvijek gledati drugačijim očima, tipa „Hm, gle ovu malu, nikada je prije nisam primjetio, možda bi ipak mogao bolje razmisliti...“ i slično. A ako na kraju zaključi da ipak nisi za njega... Jebiga, svijet je velik, ima drugih riba u moru... Zato – uvijek pokušaj, ako čekaš da ti nešto padne u ruke, ništa se neće dogoditi!!
Eto ljudi, to je to, vidim da se našlo mnogo ljudi koji komentiraju moje upoznmavanje s dotičnim dečkom iz škole, tako da je ovo samo moj odgovor na to... Peace...
Post je objavljen 21.02.2005. u 22:00 sati.