Na blogu opet leti perje. Nakon Keminog posta o Mandićevom tekstu javila se, naravno, hrpa ljudi sa svojim stavovima i pogledima na stvar. S nekima se slažem, s nekima ne, neki trube staru spiku. Bitno im je da se zagužva pa da lijepo, sa strane, čitaju i smiju se. Nemrem vjerovat da ljudi još uvijek nasjedaju na takve provokacije. U svakom slučaju, obzirom da nisam pročital tekst, nemam kaj puno za reć. Nije ni bitno.
Kritički osvrt na Kemin post napisao je Leb, kolega bloger kojeg iznimno cijenim i jednom sam napisao da se “bojim” njegovih priča, nakon kojih gubim volju za pisanjem. Jer čovjek piše odlično, svako uspoređivanje s njim je noćna mora, pa sam to prestao raditi. Leb je Leb, a ja sam ja.
Zašto se Leb osjetio pozvan na reakciju zna samo on. Uostalom, to je i njegovo pravo, pa nemam namjeru ulaziti u njegov pogled. Ali zato mogu napisati da se ne slažem s njim. Moje pravo.
Još iz doba antiblogovskog napada iz pera elitistički nastrojenih magova računala, interneta i ostalih ljepota koje nas vrebaju sa radnih stolova, a nazvali se se po uzroku za neki oblik kvara, imam svoje mišljenje o Blogu kao alatu, o ljudima koji pišu. Meni je iznimno drago što blog postoji i nisam sretan kad se napada. posebno ne od, u pvpm slučaju, čovjeka koji računalo ni ne koristi. Na internet se ne spaja, blogove je dobio isprintane. Nije stvar toliko u njegovom pogledu, koliko je stvar u tome da piše o stvarima koje ne poznaje.
Sa Lebom se moram složiti oko izjave da je relativno malo kvalitetnih blogova. Ali osobna je stvar svakog od nas koje ćemo blogove čitati, a koje preskakati. Kvaliteta je jedna vrlo osobna kategorija svakog čitatelja i on će sam stvoriti svoje mišljenje. A mišljenje je kao šupak. Svatko ga ima. Čak i oni blogovi za koje Leb i ja imamo mišljenje da kurcu ništa ne vrijede imaju svoje čitatelje. Pa samim tim i kategorizacija na dobre i loše pada u vodu. Jer blog po definiciji nije internet alat za objavljiivanje isključivo poetskog ili proznog teksta velike kvaltete u koji su se uvukle netalentirane individue.
Preko Bloga sam upoznao jako puno ljudi, i to zaista upoznao, u četiri oka. Dragi, zabavni, dosadni, naporni, ništa drugačiji od ljudi koje svakodnevno upoznajem drugim kanalima. A opet, ljudi koje vjerojatno nikad ne bih upoznao da nije bloga i inteneta. Dakle nešto sam dobio, osim zadovoljenja svoje taštine koje dobivam preko komentara. Što se tiče 15000 blogova, svaka čast. Pa makar oni bili samo izvještaji u kojima ljudi pišu što su radili danas. Već sam jednom rekao, u svom kratkom dopisivanju sa Goranom Zecom, da je meni prekrasno što u zemlji sa toliko nepismenih i polupismenih ljudi postoje oni koji će odvojiti 15-ak minuta da bi svijetu rekli kako su danas išli kupiti nove hlače. A dovoljno je otići na služenje vojnog roka da bi se vidjelo koliko ljudi u ovoj zemlji ima gadnih problema potpisati se.
Pišite ljudi, i čitajte druge. Boli vas kurac što vam č i ć nisu uvijek na svom mjestu ili što Leb i DayWalker misle da su vam blogovi u banani. Vježbom se dolazi do savršenstva. A vi svoje vježbe upravo odrađujete.
Post je objavljen 20.02.2005. u 19:37 sati.