Ponekad tako, dok mi sjediš nasuprot i pričaš o nevažnim stvarima, ja te vidim kako klečiš u snijegu.Bez košulje.Kože promrzle do modrine.S glavom pognutom.Među rukama.Kao da moliš.I poželim te ugrijati.Posegnem za tobom, a ti me čudno pogledaš i ti iz blata digneš pogled.Stavim dlanove na tvoje lice i ti se trgneš i ti zahvalno sklopiš oči.Ponudim ti zagrljaj i ti se ukočiš i ti me primiš.Sjedimo u tišini, na svojim stranama, odmahneš rukom i nastaviš s pričom.Klečimo u blatu, blizu i zajedno, promrzlu ruku uvučeš u moju.
Post je objavljen 20.02.2005. u 15:15 sati.