Netko je kriv za 1367 samougašenih mladih života.
Kao domoljub i vjernik stidim se što se veteran Domovinskog rata iz Zadra objesio o zastavu za koju se krvavo godinama borio. Stidim se što sto tisuća ili dvjesto tisuća Hrvata odlazi na inozemna skijališta, dok nam mnogi umirovljenici kopaju po kantama za otpatke.
U sudbonosnim danima za opstojnost doma i roda, kada su se nad domovinom Hrvatskom nadvijali crni olujni oblaci iz kojih je prijetila doista smrtna opasnost, najodličniji hrvatski sinovi krenuše u sudbonosan boj. Mnogi su ostavili starice majke i trudne žene, nejaku i nezbrinutu dječicu, stare i nemoćne očeve.Mnogi su ostavili sigurnost i toplinu obiteljskog ozračja u dalekom svijetu, priskočivši u pomoć ugroženoj domovini i napadnutoj braći. Slabo naoružani i neopremljeni, hrabrošću vlastita srca i ljubavlju prema domu i rodu suprotstavili su se trećoj armadi Europe.
-- U tom prečesto neravnopravnom boju izginuše mnogi.
Čak 6695 branitelja ostavilo je svoje mlade živote na braniku domovine od Dunava do Prevlake. Tome treba dodati 1176 ťnestalihŤ branitelja te čak 34.610 hrvatskih vojnih invalida.Dok su hrvatski vitezovi na svim bojištima diljem domovine vodili odlučujući boj, a domovina u svoje krilo primala žrtve cvijeta hrvatske mladosti, daleko, daleko od bojišta, uz tople radijatore i uz gurmanske stolove, vodila se pozadinska bitka. Dok su deseci i deseci, stotine tisuća hrvatskih momaka oslobađali okupiranu domovinu, pojedinci su okupirali stvorena dobra hrvatskoga čovjeka.
--Vrativši se kući u oslobođena sela i gradove, hrvatski ratnici nađoše neku drugu Hrvatsku, sasvim drukčiju od one koju su ostavili odlazeći u boj za narod svoj. Vrativši se s bojišta, zatekoše polariziranu i razdijeljenu Hrvatsku, ali sada ne ideološki ustaško-partizansku, crno-crvenu, nego Hrvatsku golemim dijelom ponižavajuće siromašnu i neznatnim dijelom bogatu i bahatu.
--Operušena četrdesetpetoljetnom komunističkom upravom, ogoljena brutalnom agresijom, Hrvatska nije mogla zadovoljiti silne, rastuće potrebe. Prvo su stradali umirovljenici ponižavajućom mirovinom. Nebrojeni invalidi Domovinskog rata očekivali su sasvim drugi tretman: ne crvene tepihe i kilograme metala po prsima, nego domovinu koja će biti majka podjednako svim svojim kćerima i sinovima, a ne jednima majka, a drugima zločesta maćeha.
Ubrzo cijela Hrvatska nasta nekom novom bojišnicom. Mnogi hrvatski branitelji, shvativši da to nije Hrvatska za koju su se borili, za koju su sve riskirali, za koju su nebrojeni dali svoje živote ili dijelove svoga tijela, digoše ruku na sebe. Od završetka osloboditeljskih ratnih operacija čak je 1367 hrvatskih vitezova Domovinskog rata oduzelo sebi život.Zar nam nije bilo dosta muke, patnje i stradanja u petogodišnjem ratu? Samougušenih 1367 života najodličnijih hrvatskih sinova moralo bi pozivati na uzbunu zvonjavom svih naših crkava i prodornim zvucima svih sirena u Hrvatskoj. Nešto se žurno mora učiniti! Jer netko je kriv za 1367 samougašenih mladih života. Netko je odgovoran, pozvan i plaćen za to da se tek tako ne gase mladi životi.
--Svojedobno je hrvatski pisac Petar Šegedin napisao knjigu Svi smo mi odgovorni . Da, doista, i za ta užasna samoubojstva hrvatskih branitelja svi smo mi odgovorni, od predsjednika Republike, Vlade, Sabora... mene, do posljednjeg čistača ulica. Netko više, a netko manje.Čemu suvremene autoceste ako se njima nikada neće voziti oni koji su svojom krvlju uz Božju pomoć stvorili ovu državu? Ako smo već organizirali svjetski kup na Sljemenu, potrošivši oko sto pedeset milijuna kuna, čemu desetak puta više VIP-uzvanika od realno očekivanih?
## Čemu škampi i grdobina u bijelom vinu za njih? Je li među tim uzvanicima bio koji hrvatski bojovnik? Je li koji bio na nedavnom balu balova? I je li i jedan od njih odlučivao o petsto tisuća kuna iz gradskog proračuna za taj bal? Je li i jedan hrvatski branitelj, invalid Domovinskoga rata odlučivao o trošku od devet tisuća kuna po metru četvornome iz gradskog proračuna za uređenje službenih prostorija Hrvatske narodne stranke?
## Kao domoljub i vjernik stidim se što se veteran Domovinskog rata iz Zadra objesio o zastavu za koju se krvavo godinama borio. Stidim se što je tragično stradali pokojni Orešković primao od države, za koju je bio sve spreman dati i učiniti, čak tisuću tristo kuna! I to pored nezaposlene supruge i troje malenih školaraca.Stidim se što sto tisuća ili dvjesto tisuća Hrvata odlazi na inozemna skijališta, dok nam mnogi umirovljenici kopaju po kantama za otpatke. Stidim se zbog nebrojenih vila i viletina, dok mnogi trule po vlažnim podrumima i izbjegličkim naseljima.
## Stidim se zbog toga što se otvaraju nove javne kuhinje, dok se na televiziji i u tiskovinama govori i piše o raznim dijetama i dijetalnoj prehrani. Stidim se zbog malog broja enormnih bogataša pored nekoliko stotina tisuća umirovljenika s mirovinom od tisuću petsto kuna. Stidim se što smo rasprodali sve što su generacije stvarale (banke, telekom, Inu, najbolje hotele...), a ipak smo natukli inozemni dug na više od 27 milijardi dolara.
## Stidim se što smo za trinaest godina Hrvatske države uvezli poljoprivrednih proizvoda za četrdeset dvije milijarde dolara, pored tristo tisuća hektara nezaoranih slavonskih oranica. Stidim se zbog tolikih božićnih domjenaka pored trideset posto siromašnih hrvatskih obitelji.
Stidim se...
Predlažem Saboru da donese zakon o uskrati jedne plaće svim zaposlenima u Republici Hrvatskoj te da se taj novac da najugroženijima.
napisao : Ivo Pancirov
Vjesnik
Post je objavljen 20.02.2005. u 20:42 sati.