Moram odmah primjetit da mi u prošlom postu baš nitko od vas nije rekao da sam prekrasno ispala na slici. :))) Stvarno tužno s obzirom na tu ljepotu. :)) Beyonce je prema meni čisti prosjek. :)))
U cijeloj ranojutarnjoj žurbi (jer volim svaku sekundu, čak i malo previše njih :) iskoristiti za ležanje i drijemuckanje u toplom krevetu) kada želim imati dobru marendu sa friškim kruhom, a ne zakasniti na posao i ne izlaziti van za vrijeme posla, ostaje mi jedan jedini dućan.
I tu počinje priča o Njoj.
Ime joj je Čaplja, ili da budem «pristojna» - gđa. Čaplja, koja prodaje u spomenutom dućanu. Nemam običaj izrugivanja oko ičijeg izgleda, ali osim što je visoka, tom nadimku među mojim kolegicama s posla, presudno je bilo njezino ponašanje. Dotična prodavačica radi u dućanu u kojem je sama u jednoj smjeni i koja nije samoposluga. I zna biti ljubazna, s osmijehom, osim što kod imalo pronicljivih ljudi to brzo postane nebitno kad vidite da joj varanje na vagi ili vraćanje ostatka novca nije nikakav problem. No, ne želim vam pisati o tom segmentu.
Istovremeno radi i sa novcima, i sa sirom i salamom, i kruhom. No njezine «prekrasne» ruke valjda su posebno čarobne pa joj onda uzimanje kruha sa papirom, ili salame i sira sa nožem ili pirunom predstavlja nepotrebnu stvar. Podrazumijeva se da svu čaroliju svojih prstiju dijeli s nama pipkajući sve što kod nje kupimo. Ali, kako to kažu u TV-shopu :), to nije sve. Nije problem ni uzeti kolače, npr. kremšnite, onako rukama pa ih slagati. A nije problem ni licnuti prst u nekoj potrebi odvajanja novčanice ili papira. Ili možda, ako je na prstu ostalo slatke kreme od kolača. Ovo zadnje nisam vidjela, ali da se naslutiti.
Gledam to već mjesecima i godinama. Kad je meni tako htjela dati pecivo, upozorila sam ju. Ona kaže samo – joj, joj, baci to pecivo, uzme neko drugo pecivo s papirom, i to je kao to. Do sljedećeg puta. Tako da sam prestala tamo kupovati u njezinoj smjeni sve što nije zamotano ili u ambalaži. I tako bi i bilo da nisam vidjela neki dan i njezinu kolegicu-šeficu (koja radi u suprotnoj smjeni) da radi isto tako. Iako sam vjerovala da ona to NE radi.
I onda mi je pukno film. I rekla sam sebi – zašto uvijek gledamo nešto loše, samo komentiramo međusobno i redovito BAŠ NIŠTA NE PODUZIMAMO? Nije samo riječ o prodavačicama, nego i inače u životu. Zašto smo samo pasivni promatrači koji njurgaju i misle da baš ništa kao pojedinci ne mogu učiniti? Zašto ponekad ne dići glas i reći DOSTA?
Ja sam rekla. Jer iako me pomalo mučila moralna dilema da će dotične prodavačice možda imati problema, posebno ova jedna, jači mi je adut bio da se takvom nehigijenom, osim one uobičajene gadljivosti, prenose BOLESTI. Razne vrste bolesti u koje prehlada i gripa spadaju u sasvim benigne. Što je sa raznim nametnicima poput salmonele, pa onda tu je i hepatitis i ko zna što sve ne? Jer to se ne događa samo meni, nego i mamama i tatama koje DJECI (čiji je imunološki sustav slabiji od našega) daju taj oblizani i prljavi kruh.
Poslala sam Sanitarnoj inspekciji mail i odonda nisam bila tamo. Kolegica mi kaže da je drugo jutro gđa. Čaplja bila jako živčana. I da je sva kipila od bijesa. Ne znam da li to ima veze sa mnom ili ne. Ali znam da sam ja napravila svoje. Barem ono što sam mogla. I barem u ovom malom slučaju u mnoštvu slučajeva koji se svakome od nas događaju.
Reagirate li i vi kad vidite nepravilnosti, nezakonitosti, nepravde, ili to redovito ostane na komentiranju sa svojim bližnjima, kolegama ili pak susjedima?
Ja vrlo često – samo pričam. Ali u nekim trenucima ipak pomislim da baš nisam tako bespomoćna. I da ne trebam čekati da to napravi netko drugi. Kao pojedinci, istina, ne možemo mijenjati svijet. Ali jednu njegovu mikroskopsku mrvicu sigurno možemo. Jedini je problem što toga baš uvijek i nismo previše svjesni.
Jer, pitam vas, koja korist od zabijanja glave u pijesak?
Post je objavljen 19.02.2005. u 21:08 sati.