"Sine, imam novosti lijepe i velikeeeee!!!"
"A šta mama?"
"Kupili smo novi tv i sad ćeš ti dobiti onaj iz sekine sobe za plejku!!" važno ću ja i čekam da raširi oke kako samo on zna.
"Fala mama ne treba mi"
" Ma, kako sad ne treba?" zbunjena sam totalno.
" Pa nije još prošlo 40 dana..."
"Ma kakvih 40 dana???"
"Pa, odrekao sam se igranja plejke za korizmu, nije još prošlo to vrijeme i ne treba mi tv u sobi...."
"Odrekao si se plejke za korizmu? To ste u školi pričali? Doma nisi ništa rekao...."
"Ahaaaa, svi smo morali reči čega ćemo se odreči. Dečki su svašta napričali, ali nisu dugo izdržali,,,ja sam se odrekao plejke i neću ju igrati dok to doba ne prođe...."
Zagledala sam se u njega... prvo sam bila ljuta na one u škole kaj mi gnjave dijete s glupostima...onda sam se zadivila njegovoj odlučnosti. Znam da neće pogaziti svoju odluku, ma koliko mu se igralo i koliko god ga dečki nagovarali.
A onda sam se zamislila nad sobom...nisam tako tvrda kao moj 9-godišnji sin. teško mi je nekad svoje odluke provesti do kraja. Ma šta teško provesti...teško mi je nekad i odlučiti, a kamoli to održati...
Što bi rekao moj tata: Iz toga se nešto naučiti dade....a i kakva bi ja to mama bila kad ne bi mogla učiti od vlastitog djeteta :)))
Post je objavljen 19.02.2005. u 20:16 sati.