Ponekad, ali vrlo, vrlo rijetko, neke veze u mom životu dosegnu kritičnu točku i osoba koja mi je do jučer bila itekako draga, počne mi ići na živce. Naprosto mi se više ne priča, ne sastaje, ne pije kava, ne razmjenjuju mi se tračevi, e -mailovi, SMS poruke, niti mi se išta da činiti s tom osobom.
Naravno, postoje neki detalji koji me na to navedu, nije to iz čista mira, ali ti detalji nikako nisu u moći i dosegu te osobe, tako da i nisu vrijedni spomena. Stvar je u mojoj percepciji: osobu sam doživljavala savršenom za sebe, za svoga prijatelja; a pokazalo se da se na koncu ni naša najosnovnija moralna razmišljanja ne poklapaju. I da smo dva različita svijeta.
Pokušavam dati male signale, želeći biti pristojna i poštivati pravila bontona, a s druge strane ne želeći povrijedit osobu koja to nije zaslužila. Barem ne u početku.
A ona, ako ne vidi signale, preočite da ih se slučajno može izbjeći, ako počne teror tipa "Halo kako si" i slično, počinjem ludjeti. Ili, zašto se ne javljaš, zbog čega, kako, ne razumijem...