Kao što je gošća rekla, što da radimo? Teško mi obični ljudi možemo nešto tu promijeniti. Vlada je ta koja ima ovlasti provoditi odluke koje vode k općem boljitku. Nemam povjerenja uopće u njih. Ni u ovu ni u prošlu vlast. Samo nisam siguran u to da li neznaju ili im je preči osobni interes. Vlast nema povjerenja u domaće ljude, imam osjećaj kao da čekaju pomoć izvana, nekakvog profesora Baltazara sa čarobnom formulom. Svatko vani gleda svoj interes, ne zanima njih naše dobro. Banke smo prodali, nepovratna šteta je učinjena, ali imamo mi još jokera u rukavu. Država, ako želi, "preko noći" može imati najjaču banku. Jedina neprodana banka je Poštanska banka. Dovoljno je da svo poslovanje koje vodi država i niže cjeline (županije, gradovi, škole, policija, vojska…) prebaci da ide preko te banke. Nisam ekonomist, ali vjerujem da država, tj.vlada to može regulirati, ali! Ali mislim da se boje, tj. boje se reakcija ostalih banaka koje štite svoj interes (interes stranih vlasnika). I onda oni malo priprijete "šibom" u obliku lobiranja svoje matične države za EU, a naši muk. Ne usude se. Tu je problem ove i svake vlasti, nemaju muda. Što smo to dobili što smo poslušni i poklonili im npr. banke-šipak. Opet nas ucjenjuju-gotovinom. Najveću zaradu banke ostvaruju preko kredita građanima. I kad bi se točno vidio razmjer gospodarstvo-građani, mislim da bi mrvice bile na gospodarstvu. Normalno da je lakše naplatiti od običnih građana nego od propalih poduzeća. Te banke se zadužuju vani gdje su kamate male, zatim taj novac plasiraju nama i na kraju ispada da dvojica žive na račun nas koji dižemo te kredite sa visokim kamatama. Ove "naše" banke tu su samo posrednici koji također zarađuju. Sav taj novac ide vani i država time dugoročno gubi. Nedavno smo putem medija imali priliku čuti o tome da država pokušava ograničiti zaduživanje banaka vani. Bankarski lobiji uzvrate prijetnjom u obliku rasta kamata i stane se na pat poziciji. Mislim da država treba reagirati jer je to dugoročno u njenom interesu. Tu ili netko uzima mito, kako bi ostalo po starom ili se boje stranih moćnika ili jednostavno ne znaju. Vjerujem da je sveg tog pomalo, po 33%.
Država kao najveći potrošač trebala bi npr. kod potpisivanja ugovora od dobavljača tražiti isključivo domaću robu jer na taj način jača domaće gospodarstvo. Npr. gradska administracija bi morala uzimati potrošni materijal (wc papir, papir za kopiranje, korektori…) isključivo od domaćih proizvođača. Ali ne uvoznu robu i prepakovanu s domaćom etiketom. Lako se može provjeriti koliko čega i za čije potrebe se uvozi. Ako neki domaći proizvođač nije konkurentan cijenom, država bi ga trebala kreditirati da bude konkurentan. Ako država nešto uvozi za svoje potrebe a tog proizvođača nema kod nas, država bi trebala dati natječaj zainteresiranima za otvaranje takve proizvodnje uz povoljan kredit. Koliko vozila uvozimo za državne potrebe (policija, vojska, bolnice…) zar se to ne može uvjetovati da dio djelova proizvode kod nas, da zaposle naše ljude. Ako bi npr. korejanci otvorili proizvodni pogon kod nas i zaposlili domaće ljude, što državni organi nebi vozili i razne Hundaije ili neka druga vozila a ne golfove. Tako se pokreće gospodarstvo, zapošljavaju ljudi, i država ide naprijed. Koliko smo tona, tona i tona željeza utrošili u autoceste, mostove koje gradimo? A željezare nam propadaju. Netko se zato obogatio na uvozu željeza, poput našeg sugrađanima na visokoj čelnoj funkciji u županiji. Zato trebamo nekog tko će to presijeći, tko će biti jači od raznih lobija, i tko će biti na čelu da to sve pokrene i vodi. Dok to ne bude, nikad nećemo ići naprijed.
Post je objavljen 18.02.2005. u 00:12 sati.