Hvata me strah... Nekako sve više postajem svjesna smrti. Prije par dana je umro susjed od jedne žene koju poznajem i to na kakav način... Dva dana mu je bilo loše, liječnici su mu govorili različite dijagnoze ali nijedna nije bila jako loša. Sljedeći dan je umro, ostavivši iza sebe dvoje male djece, još uvijek ne znaju od čega je umro. Raska nam je danas ispričala kako je njezinoj majci isto tako bilo loše neko vrijeme, a onda je jednog dana pala u nesvijest dok su njih dvije pile čaj, krv joj je izašla na usta i bilo je gotovo... Prije nekoliko dana je jednoj profi iz naše škole umrla nećakinja- od gripe, virus joj je zahvatio srčani mišić, imala je samo 13 godina. Čitala sam i na mnogim blogovima o smrti vama dragih osoba... Strašno je to, a najgore mi je kad netko umre ovako iznenada- kao u primjerima koje sam navela gore. Oni se nisu imali priliku niti oprostiti od svojih voljenih, a možda ih je i proganjao osjećaj da im nikad nisu rekli koliko ih vole, da im to nikad nisu stigli dovoljno pokazati. Ne znam i sretna sam što ne znam, sretna sam što još nisam doživjela smrt meni bliske osobe, jer ne znam kako bih to preživjela. Stvarno ne znam.
Post je objavljen 17.02.2005. u 20:19 sati.