Iskreno, osjećam se ko da sam danas počinil nekaj jako strašnog, i užasno teško mi je priznati ovo kaj slijedi...
Nakon mnogo nesretnih dana i jednako toliko neprospavanih noći konačno sam nabavil igre 'Medal of honor- pacific assault' i 'Call of duty – united offensive'. Ne bi se mogel opisati ko neki freak za igre, al kad me neka od njih počne opsjedati onda mi nema spasa. Barem na nekoliko dana, koliko mi treba da istu završim. Mislim da sam poput kakvog ovisnika o heroinu, kad kupi svoj prvi dop u posljednja 24 sata. Čuvajući i skrivajući ga poput najvrednijeg dijamanta, odlazi na neko osamljeno mjesto, da bi osjetil njegovu beskrajnu dijaboličnu moć.
Tak je i bilo prije nekoliko sati, kad sam juril biciklom prema svom stanu, tiho tepajući čarobne riječi netom snimljenim dvd/rw-ima, vjerujući da mi bude sve dobro šljakalo na kompu. Hipnotiziran pred ekranom, pola sata kasnije, nalazim se na Pearl Harboru i sa strepnjom očekujem invaziju kosookih. Za razliku od mojih bezbrižnih virtualnih kolega -američkih marinaca, ja znam kakav nas pakao čeka...
Nakon tog prvog šuta, sad sam malo došel k sebi, vratil se djelomično u ovu našu sadašnjost i cijelo vrijeme mi nekaj govori da bi trebal konačno prestati sa tim, jer nisam više onaj dečkić koji dane provodi naganjajući loptu ispred zgrade. Povrh svega, imam dva ispita idući tjedan i moram se odlučiti – ili Orden časti ili milost mojih fakultetskih profesora.
Post je objavljen 17.02.2005. u 20:09 sati.