Evo ga, opet snijeg. DA!!! Opet snijeg. Kad smo samo na tren pomislili kako je gotovo za ovu zimu, on je ponovno došao. I neka je. Baš je lijep. Daje nekakvu (prijeko potrebnu) smirenost mom gradu. Svi su nakako opušteni, zadovoljni i nasmiješeni. Da – nasmiješeni - - tko bi rekao? Laganim koracima i smrznutih lica na moje (divno) čuđenje svi uspjevaju nekako pokazati mali osmijeh.
Kao da je netko bijelim snijegom obrisao sva namrgođena lica i nacrtao nova – vedrija. Pomalo počinjem osjećati simptome ove čudne zime. Lice mi poprima neki čudni oblik – pretpostavljam da je to ono što se zove OSMIJEH :-)
Nadam se da je ovo zarazno i da će te se svi zaraziti.
Stoga – sretno vam bilo razboljevanje od ove bolesti:-)
P.S. kako je moj jako dobar prijatelj rekao: "Nemoj jesti žuti snijeg!" :-)
Post je objavljen 17.02.2005. u 01:01 sati.