Opet mi se to počelo događati:
usmjeravam dio svoje pozitivne i dobre energije ka nebitnim i besperspektivnim situacijama i dopuštam si da me pogode, rastuže, rasplaču, rascmolje, dotaknu. A tako su ništavne, tako bezvrijedne, tako prolazne, beznačajne, prenapuhane i jadne; tako nedostojne moje pozornosti, mojih trenutaka, moje osobnosti.
I znam da nema pomoći, da se krive Drine ne mogu ispraviti; no svejedno pokušavam i nastojim;
a s druge strane sama dopuštam osjećaj razočaranosti i praznine. Sama sam kriva, dakle sama ću to i promijeniti. Ovog časa, bez oklijevanja.
Baš me zaskočilo moram priznati,
jer, mislila sam da je malo naivno dijete u meni odraslo onog dana na drugoj godini studija, nadala sam se da je stasala jedna čvrsta i nepokolebljiva Cyber koja će uvijek svoju energiju povećavati dijeleći je, ne uništavajući je...
Ah, eto, opet se zeznula. Krivo je procijenila.
Samo je ovaj put to shvatila nešto ranije nego kad je imala nepunih dvadeset godina.
Srećom.
Post je objavljen 16.02.2005. u 19:10 sati.